Arhiv tekstova
O nedavnoj proslavi Dana grada
Nedavno, 1. rujna, proslavili smo 240. godišnjicu datuma da je Subotica ušla u red gradova u Habsburškoj monarhiji. U tada poznom apsolutističkom feudalnom ustrojstvu titula slobodnog kraljevskog grada bila je najvišlja koju je jedno naselje moglo dobiti. Za ovih 240 godina Subotica je imala razdoblja razvoja, stagnacije ali i padova. Najveći razvoj desio se od kraja XIX. stoljeća do 1918. godine, kada je, po popisu stanovništva (1910.), iza Budimpešte i Segedina Subotica bila treći grad po veličini na ugarskom dijelu monarhije. Ovaj razvoj se može pripisati željeznici, koja je gradu u ravnici, bez značajnijeg vodotoka, omogućila pristup rječnim lukama na Dunavu i Tisi, ali i najvećoj morskoj luci tadašnje Ugarske, Rijeci odnosno Fiumeu, koja je bila izuzeta iz sastava tadašnje Hrvatske kraljevine na temelju Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine (151. godišnjica). Željeznicom su stizale sve neophodne sirovine za tada rastuću industrijsku proizvodnju, a njom su transportirani svi poljoprivredni ali i ostali industrijski proizvodi. Zahvaljuljući jeftinom drvenom materijalu iz Erdélya, koji je Morišom spušten u Tisu, jako se razvila drvna industrija i još prije Drugog svjetskog rata subotički namještaj je bio na glasu, ne samo u našoj zemlji nego i u inozemstvu. Po nekim statistikama u gradu je bilo preko 10.000 zaposlenih u industriji. Većina aktivnog stanovništva (53,28%) više se ne bavi poljoprivredom nego je zaposleno u sekundarnom i tercijalnom sektoru (proizvodnja i usluge). Grad je po tadašnjim pravnim i statističkim kriterijama bio suvremeno shvaćeni grad, jedino je opća slika grada podsjećala na seoski ambijent. Iz ovog razloga je dobio pridjev »najveće selo u Europi«. Tadašnji gradski oci uložili su velika sredstva da se centar grada podigne ne europski nivo; i dan-danas, bar u turizmu, »beremo plodove« ovih napora. U to doba Palić je i službeno postao ljekovita banja i također je doživio veliki razvoj.
Subotica od 1918. do 1990.
Nakon I. svjetskog rata Subotica je postala izrazito pogranični grad, ali je bio »najveći plijen« – kako ja volim kazati – u novoformiranoj SHS kraljevini. Interesatan podatak je, kog suvremeni statističari raznim metodologijama pokušavaju osporiti, da je u trenutku formiranja Kraljevine SHS po broju stanovnika Subotica bila veća od Beograda. Na koncu II. svjetskog rata bila je treći grad: iza Beograda i Zagreba. Sukob sa SSSR-om (Informbiro) za naš grad je značio od 1948. do 1955. godine hermetički zatvorenu granicu, s vojskom na gotovs s obje strane bodljikave žice i minskih polja. Već iz ovog razloga ništa nije ulagano, a zahvaljuljući cetraliziranoj planskoj privredi nastavljena je predratna praksa: premiještanje vrijednih pogona po cijeloj zemlji. Znači, grad je svjesno devastiran i doživio je ne stagnaciju nego nazadovanje. Korjenite promjene za razvoj našeg grada donio je novi Ustav, usvojen 1974. godine, što je značilo decentralizaciju uprave; gradovi dobijaju određenu, razmjerno široku samoupravu i izvorna sredstva za investiranje, počinje normalizacija međudržavnih odnosa i početak malograničnog prometa s Mađarskom. Oživjela je i stambena izgradnja, određene su dvije lokacije: Aleja maršala Tita i Prozivka. Građevinsko poduzeće Integral s 3.600 radnika po veličini je postala druga najveća tvrtka u gradu (iza elektroindustrije Sever, koji je imao preko 6.000 uposlenih, i u bivšoj SFRJ pripadao je grupi od 50 najuspješnijih, zajedno s mesnom industrijom 29. novembar; jako blizu ovoj grupi bila je tvornica čokolade Pionir). Novo rukovodstvo Srbije baš ovaj Ustav iz 1974. napadalo je svim silama, smatrajući da je on kriv za neravnopravni položaj Srba, odnosno Srbije. Rezultati ove politke su, nažalost, bili pogubni za cijelu zemlju, pa tako i za Suboticu.
Čudna proslava Dana grada
Prošlo je više od petnaestak godina dok je Subotica ponovo »dobila« status grada. Po statistici je trenutno peti grad u Republici. Ne znam koji je bio razlog da je glavni događaj proslave: dizanje zastave grada i svečana sjednica općinske skupštine održan dan ranije, u subotu, 31. kolovoza, umjesto u nedelju kada je bio 1. rujan. Čudna je bila odluka da se Danilu Kišu posthumno dodijeli status Počasnog građanina. Ovom logikom i Károlyu Bíróu se također moglo posthumno dodijeliti ovo zvanje, jer je on najzaslužniji za današnji izgled centra. Aktualni gradonačelnik je u svom govoru istaknuo sljedeće: »Suboticu od 2016. godine karakterizira izgradnja (od tada je on gradonačelnik). Glavni cilj je da još ove godine završimo ‘Y krak’ (obilaznica), da sljedeće godine bude završena gradnja Kazališta (ovdje bih imao nekoliko komentara), među ciljevima nam je rekonstrukcija gradskog stadiona i gradske bolnice, obnova ‘zelene fontane’, nastavak radova na palićkom wellness centru i nastavak izgradnje kanalizacije u ovom naselju«. Gradonačelnik je u poklon dobio jednu ikonu od predstavnika manastira Hilandara (u Grčkoj), jer je grad Subotica bio najveći donator ljetnog najvećeg pravoslavnog kampa. Predstavnik je izjavio: »Voljeli bismo da se ovaj kamp dogodine organizira na Paliću«. Proslava Dana grada je počela u četvrtak, u petak je bio nastup jedne pjevačice i vatromet. U nedelju je održan Subotički polumaraton. Cijela proslava je koštala oko 3 milijuna dinara (oko 25.500 €). Troškovi su osigurani iz fonda Turističke organizacije.
