Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Vratiti dijalog u društvo

Od kraja prošle godine Milan Antonijević je izvršni direktor Fondacije za otvoreno društvo. Svoju dosadašnju karijeru posvetio je zaštiti ljudskih i manjinskih prava, uspostavljanju vladavine prava i razvoju europskih integracija. Do dolaska na dužnost u Fondaciju za otvoreno društvo bio je direktor Komiteta pravnika za ljudska prava (YUCOM). Antonijević ima dvadesetogodišnje iskustvo u nevladinom sektoru, kroz suradnju na brojnim projektima s partnerima iz civilnog društva i političkim i društvenim akterima u Srbiji, kao i s Ujedinjenim narodima, Vijećem Europe, Europskom unijom, USAID-om, Svjetskom bankom, Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju (OESS) i drugima. Među ostalim, član je Savjeta za praćenje primjena preporuka Mehanizma Ujedinjenih naroda za ljudska prava. Njegovo ime postalo je proteklih tjedana poznato i onima koji ne prate rad, niti su naklonjeni organizacijama u kojima je Antonijević angažiran, jer je Fondacija za otvoreno društvo inicirala razgovore vlasti i oporbe o ključnim pitanjima i problemima, pa je Antonijeviću uspjelo za isti stol postaviti ljute političke protivnike. Do ovog razgovora održano je pet takvih susreta, a nastavak dijaloga najavljen je za 19. rujna. Pravila su postavljena na početku i svi sudionici prihvatili su da se razgovori odvijaju po Chatham House pravilima. Antonijević pojašnjava da je to metoda kojom se vode razgovori, rasprave ili dijalozi, po kom se ono o čemu se razgovara u prostoriji može iznositi u javnost, ali bez navođenja izvora, odnosno bez informacije tko je od prisutnih dao određenu izjavu izgovorenu unutar zatvorenog prostora, kakav je i onaj na Fakultetu političkih nauka, gdje se organiziraju razgovori vlasti i oporbe. Može se govoriti o sadržini, može se dati priopćenje, ali se ne može izjašnjavati o konkretnim izjavama i tko je što rekao. Mi smo razgovor s Antonijevićem vodili nekoliko sati od petog susreta vlasti, oporbe i nevladinog sektora na Fakultetu političkih nauka.

Nekoliko sati prošlo je od novog kruga razgovora vlasti i oporbe. Govorilo se o popisu birača,  izbornim uvjetima.  Kako je tekao ovaj posljednji krug razgovora?
Mislim da je napravljen određeni pomak u dijelu koji se tiče izborne administracije i popisa birača tako da postoji prostor da se tijekom sljedećih razgovora razgovara o biračkim pravima građana, pristiscima koji se vrše na birače. Naredni krug razgovora mogao bi biti prilika da se svi vrate za stol i nastave razgovore. Po mom sudu, na ovim posljednjim razgovorima rasprava je bila dobra, prisustvovalo je 12 stranaka, što onih iz pozicije, što onih iz oporbe. To meni pokazuje da volja za razgovor postoji. S obzirom na to da ste vi iz tjednika hrvatske nacionalne zajednice, spomenuo bih ovdje i sudjelovanje političkog predstavnika hrvatske zajednice Tomislava Žigmanova. Mislim da je izuzetno pozitivno da je hrvatska nacionalna manjina preko svoje stranke zastupljena u ovim razgovorima, da se svaki put čuje glas gospodina Žigmanova. Na ovom posljednjem susretu donijeti su konkretni zaključci. I vladajuća stranka i oporba pristale su na preporuke i primjedbe koje su dale organizacije civilnog društva. To jesu tehnička pitanja, ali jesu značajna jer ne postoji povjerenje građana u popise birača. To povjerenje se mora polako vraćati i na ovakav način. Ponovno smo tijekom ovih razgovora utvrdili da će biti formiran nadležni odbor Narodne skupštine Srbije koji će u predizbornom razdoblju pratiti izbornu kampanju. To je bila obveza i ranije, ali takav odbor mi nikada nismo imali. Druga dogovorena stvar jest javno slušanje u Narodnoj skupštini o radu REM-a. To je nešto što može rezultirati izmjenama propisa, a svakako preispitivanjem rada ovog tijela. Ono što jest obećanje je izbot tri nedostajuća člana u REM. Tu je i izbor člana REM-a koji bi trebao biti usuglašen među nacionalnim vijećima. Prije dvije-tri godine bilo je pokušaja izbora predstavnika nacionalnih manjina u REM, ali je to bilo opstruirano. Mislim da je sada dobar period da se vratimo na to pitanje i da REM dobije i predstavnika nacionalnih zajednica koji će biti izabran u dogovoru svih nacionalnih vijeća i koji bi u REM-u profesionalno i neovisno obavljao svoj posao.

Spomenuli ste pritiske na birače koji su, čini se, sve otvoreniji, sve uporniji, svi više ucjenjivački. Je li to najveći problem izborne kampanje, pa i samih izbora?
Pritisci na birače jesu dugoročni problem, jer stranke to koriste kako bi popravile svoj rejting u biračkom tijelu, svoje rezultate. Naravno da su ti pritisci najveći od vladajuće stranke, jer ona ima i najveće resurse. Kampanja za sigurne glasove ima svoju težinu, to je dodatni pritisak na birače, zatim uvjetovanje zapošljavanja. Sve su to načini utjecaja na volju biračkog tijela.

Zašto ideja da se organiziraju susreti i pregovori vlasti i oporbe? Poslije nekoliko održanih razgovora, nekoliko pokrenutih pitanja, kakva je Vaša ocjena, jesu li ovi razgovori potrebni? Hoće li donijeti nekakav pomak?
Česta ocjena koju smo davali bila je da u našem društvu nema dijaloga. Ni u društvu oko mnogih tema, ni među političkim strankama. Dijalog bi se trebao dešavati u Narodnoj skupštini, u institucijama, medijima, u neovisnom civilnom društvu, među građanima. Razgovarali smo o tome s predstavnicima mnogih političkih stranaka i vidjeli smo njihovu želju da pokušamo uspostaviti taj dijalog. I tako su počeli ovi susreti i razgovori. Najbitnije je omogućiti građanima da na temelju valjanih informacija iz neovisnih, točnije, balansiranih medija, uz punu podršku neovisnog civilnog društva, bez pritisaka, ucjena i straha donesu sud o tome kako žele da izgleda Narodna skupština, kako žele da izgleda grad, općina, jer će na proljeće o tome odlučivati.

Neke stranke, prije svega one iz oporbe, napustile su ove razgovore. Je li Vas iznenadilo to što su neki odustali od dijaloga?
Nije me iznenadilo. Znate i sami kakvi su i koliki pritisci. Mislim da u ovom posljednjem segmentu koji se tiče birača, pritisaka na birače, moramo za stolom imati sve političke stranke. Bilo da je u pitanju glasovanje ili bojkot, i u jednom i u drugom slučaju su vam potrebni glasači koji mogu slobodno donijeti svoj sud o tome hoće li izaći na birališta i ako izađu kome će dati svoj glas.

S obzirom na to da izvjesno idemo u izbornu godinu je li bojkot izbora najgora stvar koja se može dogoditi?
Srbija je toliko toga prošla i preživjela loših stvari da bi preživjela i bojkot jednih izbora. Ali mi dijalog ne vodimo kako bismo spriječili bojkot izbora. Ta odluka je na političkim strankama, a na nama je da učinimo što je moguće više da se cijela situacije promijeni kako bi se izbori proveli na jedan kvalitetniji način od onoga što smo gledali posljednjih godina ili, primjerice, ovih dana u Medveđi.

Jedno od otvorenih pitanja jesu mediji. Ta tema bila je čak dva puta predmet razgovora vlasti i oporbe. Može li se barem donekle reći da ima približavanja u ocjeni stanja medijske scene u Srbiji?
Medijska scena sigurno nije naklonjena malim, oporbenim strankama. To je vidljivo i na javnom servisu, a još drastičnije u pojedinim privatnim medijima. Moramo se vratiti na profesionalno novinarstvo koje će objektivno informirati svoje građane, a ne dezinformirati ih ili, da upotrijebim grublju riječ, zaluđivati ih.

Kažete da se treba vratiti na profesionalno novinarstvo. Je li to moguće, imajući u vidu vlasničku strukturu nekih najutjecajnijih medija?
Određene nadležnosti u tom području su u REM-u, mislim tu na medijski utjecaj. Malo toga može se uraditi do izbora, a mislim da nas tu pravi posao očekuje tek nakon izbora 2020. i da će trajati godinama.

Prije pol godine rekli ste kao koordinator Radne grupe Nacionalnog konventa Europske unije za poglavlje 23 da Vojvodina nije dovoljno prepoznata u procesu europskih integracija Srbije, iako Europska unija daje velike mogućnosti regijama. Na što ste točno mislili?
Vojvodina ima mogućnosti poboljšati europske integracije, pratiti i tražiti više od svih institucija koje provode Akcijski plan za Poglavlje 23, a ima ih više od 50 – preko ministarstava, do nezavisnih institucija i lokalne samouprave. Pokrajinska tajništva, svako iz svoje nadležnosti, mogu također pratiti provođenje Akcijskog plana i kontrolirati mjere koje su u nadležnosti Pokrajine ili koje se tiču Pokrajine. Ukoliko se i dalje želimo ponositi time da veliki broj nacionalnih manjina doprinosi bogatstvu naše zemlje, onda Vojvodina mora jasno vršiti kontrolu provođenja Akcijskog plana za manjine, u svom parlamentu može o tome raspravljati, kao i u Pokrajinskoj vladi. A o provođenju Akcijskog plana za manjine, kao i o provođenju Akcijskog plana za Poglavlje 23 nije mnogo raspravljano ni u jednoj od navedenih institucija.

I kada smo već stigli do teme Vojvodine svjedoci smo velikog vala iseljavanja. Za pripadnike nacionalnih zajednica čije su matične države u Europskoj uniji to je olakšano, s obzirom na to da imaju putovnice svojih matičnih država. Koliko ovo iseljavanje, uvjetovano prije svega ekonomskim razlozima, ali i željom ljudi da žive u uređenom sustavu, mijenja nacionalnu sliku Vojvodine? Zapravo, jesmo li svjesni tog problema?
Mi ne možemo ni na koji način spriječiti mlade ljude da odlaze. Da odlaze tamo gdje misle da će im, zbog posla, zbog toga što odlaze u neku državu gdje sustav funkcionira po zakonu, biti bolje. Na nama je da tim mladim ljudima napravimo atmosferu koja će ih motivirati da ostanu. To radimo na Fakultetu političkih znanosti, u nekim drugim institucijama, to rade pojedinci.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika