Arhiv tekstova

O (pod)zastupljenosti nacionalnih manjina

Suradnica Ministarstva uprave i lokalne samouprave Danijela Razić-Ilić sastala se prošlog četvrtka (5. rujna) s predstavnicima Hrvatskog nacionalnog vijeća: članom IO HNV-a Darkom Sarićem Lukendićem i međunarodnim tajnikom Darkom Baštovanovićem s kojima je razgovarala o uključenosti pripadnika nacionalnih manjina u tijelima javne uprave na lokalnoj, pokrajinskoj i republičkoj razini. Naime, u tijeku je istraživanje odnosno projekt, koji se realizira u suradnji s Europskom komisijom, pod nazivom »Sačinjavanje preporuka afirmativnih mjera kojima bi se poboljšao postotak i uključenost pripadnika nacionalnih manjina u tijela javne uprave na lokalnoj, pokrajinskoj i republičkoj razini« kojemu je cilj sagledavanje stanja i sačinjavanje preporuka i afirmativnih mjera kojima bi se osigurala odgovarajuća uključenost pripadnika nacionalnih manjina u tijelima uprave.
»Suština razgovora je bila razmjena mišljenja, a ono što smo mi zaključili iz njenog nastupa je da smjer u kojem promišljaju predstavnici i Europske komisije i državnih institucija da bi mehanizam ostvarivanja ravnomjernije zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u tijelima javne uprave trebao biti različit od kvota. Ono na što svi pomislimo i što nam je logično je da bi taj mehanizam trebao pratiti postotak koji je iskazan po posljednjem popisu stanovništva na određenom teritoriju. Međutim, Razić-Ilić je iznijela mišljenje da to nije najbolje i da se time gubi kvalitativna struktura. Premda još ne postoji konačni dokument, zanimljivo je u ovome momentu anticipirati u kom pravcu se stvari kreću i na njih reagirati. Naime, ukoliko prihvatimo ideju da je ostvarivanje manjinskog prava na temelju kvota nefunkcionalno ili neučinkovito, a može dovesti do određenih zloupraba, onda se postavlja pitanje na koji način ovo pravo ostvariti. Razić-Ilić je ukazala na tri segmenta: prvi je pitanje sistematizacije radnih mjesta koja zahtijevaju poznavanje jezika nacionalnih manjina i naš je stav da ne možemo nužno ovo pitanje vezivati za pripadnost nacionalnoj manjini, jer netko može poznavati jezik iako nije pripadnik određene manjine. Napose je pitanje razumijevanja jezika dosta klizav teren, osobito za hrvatsku, crnogorsku i bošnjačku nacionalnu zajednicu. Sve ovo treba sagledati i u svjetlu najavljenih izmjena Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma, na što smo također ukazali, koje, umjesto ostvarivanja prava na službenu uporabu jezika za sve nacionalne manjine, uvodi novu terminologiju koja govori o razumijevanju ili nerazumijevanju manjinskih jezika«, kaže Sarić Lukendić. 
»Drugi segment o kojem je bilo govora je sudjelovanje u tijelima javne uprave na način kako ga mi trenutačno razumijemo i to je pitanje prisustva pripadnika nacionalnih manjina po vertikali i horizontali u svim javnim i državnim tijelima uprave. Problem na koji će se ovdje evidentno naići i na koji je ona ukazala je da, ako govorimo o zastupljenosti na republičkoj razini, sva republička tijela imaju sjedište registrirano u Beogradu i ako spram toga radimo kvotu, onda se, bar za nas Hrvate i vjerojatno mnoge druge, ta kvota neće pokazati iznimno korisnom. Mi smatramo da to pitanje mora biti regulirano u odnosu na mjesto i lokalnu samoupravu gdje funkcionira podružnica toga tijela, a ne gdje je ono formalno registrirano sa sjedištem. Dakle, ako carina ima svoju ispostavu u Subotici, onda se kvota carinika na subotičkim prijelazima računa u odnosu na broj Hrvata u Subotici, a ne u odnosu na broj Hrvata u cijeloj Republici. To je stav koji mi zastupamo.«
»I na koncu, dio u kojem smo se suglasili jest da je osim toga potrebno definirati i markirati one institucije i javne uprave koje su nužno povezane s ostvarivanjem prava nacionalnih manjina poput Ministarstva obrazovanja, kulture i informiranja na pokrajinskoj, republičkoj pa i lokalnim razinama. Važno je da u tim institucijama djeluju osobe koje razumiju problematiku nacionalnih manjina. Jer nešto što je na općem planu prihvatljivo i učinkovito, na primjer ukazao sam na problem strategije javnog informiranja i Zakona o informiranju, potpuno iz vida gubi problematiku i refleksije rješenja koja se nude u odnosu na manjine«, kaže Sarić Lukendić, te dodaje kako su zadovoljni što su već u ovoj ranoj fazi bili intervjuirani i da su imali prilike iznijeti svoja stajališta. 
J. D.