Arhiv tekstova

Organizacijsko ustrojstvo cehova

Organizacijsko ustrojstvo cehova u suštini bilo je isto vijekovima i formulirano je tzv. cehovskim pravilnicima. Ova cehovska pravila (articuli caehales) regulirala su točno i najsitnije detalje obrtničkog života u tadašnjem vjerskom i feudalnom duhu, počevši od prijema za šegrta do sprovoda članova cehova. U njemu se oslikavaju svakodnevni radni dani, vjerski blagdani, društveni i socijalni život, odnosi moralnog ponašanja. Odredbe cehovskih pravila zahtijevale su čvrstu poslušnost, a prekršiteljima je slijedila stroga kazna. 
Ovdje će biti prikazan Cehovski pravilnik, objavljen 1813. godine na mađarskom i ilirskom jeziku, a važio je za cijeli teritorij Ugarske kao obvezan. Temeljem ovog cehovskog pravilnika svaki ceh je trebao sačiniti svoj pravilnik, one odredbe koje nisu smatrali bitnim mogli su izostaviti, a druge prilagoditi svojim okolnostima i tako ih je trebalo poslati vladaru na odobrenje. Ali prije toga trebalo je pribaviti pristanak, odobrenje i mišljenje lokalne samouprave i županije. Ovi su, među ostalim, trebali informirati upravna tijela je li dovoljan broj onih koji se obraćaju za dobijanje cehovskog privilegija. Najmanje šest obrtnika je trebalo podnijeti molbu za dozvolu formiranja samostalnog ceha. Zahtijevale su se i informacije o materijalnom stanju obrtnika podnositelja molbe i imaju li dovoljno novaca za taksu koja se plaća za cehovski pravilnik. Ovi troškovi iznosili su obično 300-400 tadašnjih forinti, a siromašniji obrtnici teško su mogli osigurati ovu sumu.
U obvezujućem pravilniku, koji je služio kao obrazac za sva cehovska »pisma« (pravilnike), prvih deset članaka odnosilo se na šegrte, od 10. do 28. članka na pomoćnike, od 30. do 40. članka na obveze majstora i pomoćnika, od 41. do 47. članka na cehovske skupštine, članak 48. regulira izbor cehovskih majstora, od 49. do 54. članka uređuje se način rukovanja cehovskim novcem i dopisivanjem i na kraju članak 55. odnosi se na zabranu »raširenih loših navika i zloupotreba« unutar cehovskih udruženja.
Na osnovu zaključenog ugovora s cehom, šegrti su izučavali zanat 3-4 godine, a od toga 1-2 godine provodili su gotovo kao sluge radeći na spremanju i drugim kućnim poslovima po uputama majstora i pomoćnika majstora. Kada su izučili osnove zanata, proglašavali su ih kalfama i trebali su tri godine »putovati« od mjesta do mjesta u cilju usavršavanja svog zanata. Nakon toga mogli su postati pomoćni majstori, ali prije toga morali su napraviti jedno »remek djelo« iz svoje struke.
Vrhovno tijelo cehova bilo je sabor, koji se morao održati bar jednom godišnje. Na čelu ceha bio je cehovski majstor, zamjenik mu je bio »patermajstor«, odnosno cehovski »podmajstor«. Osim toga, jedan majstor bio je zadužen za nadzor nad šegrtima i pomoćnicima sa zvanjem »majstor-dekan«, odnosno kalfapaša. 
Vjerski i etički život članova cehova, kvaliteta izrađenih proizvoda i obveza međusobne socijalne brige bili su regulirani strogim propisima. Svaka zloupotreba kažnjavala se fizički (tjelesno!) ili novčano.

Cehovski balovi

Svako ispoljavanje cehovskog života bio je veliki društveni događaj u Subotici, a to se posebice odnosi na cehovske balove. A kako je to bilo na balovima u Subotici između 1840. i 1860. godine? 
Svako cehovsko udruženje imalo je svoje svečanosti – balove, često povezane s vjerskim i svjetovnim običajima, odnosno danom sveca zaštitnika određenog obrta, odnosno ceha. Svečana odjeća je bila obavezna, a prijem i razmještaj gostiju imao je točno određen protokol, kao i kompletan program bala. Na otvaranju balova, nazdravljač – najčešće ugledni cehovski majstor – održao bi zdravicu uz ispijanje vina iz floribusa (pokala za vino od 1,5 l) gutljaj po gutljaj recitirajući sljedeće stihove:
»Ispijam ovaj floribus / Za pretpostavljene naše / Za vladara našeg / Za kralja našeg / Za županiju našu /Za činovnike njene! (ovdje potegne poveći gutljaj);
Za slobodni grad naš / I za glavnog suca našeg / Cijelo vijeće naše / Za vrijedni ceh naš / Za ceh-majstora našeg / I ostale majstore naše / I njihove familije! (opet ispija poveći gutljaj);
Ispijam ovaj floribus / Za subotičke djevice / A osobito za jednu / Koja me je za to molila / A koja me razumije / A na čiju svadbu ja ću / Ali ne na njenu daću! / A za sreću njinu / Ne pitam za cijenu vinu! (ispija ostatak vina, dok ostali uzvikuju: Vivat! Živjeli! Éljen!).
Osim cehovskih pravilnika, u uspomene na cehove spadaju tzv. vandrovke majstorskih pomoćnika (svojevrsni dnevnici s »putovanja« od mjesta do mjesta radi usavršavanja zanata), majstorska pisma i atestati (majstorska pisma kojima se postaje »slobodan/samostalan majstor«). 
Cehovske zastave pod kojima su pojedini cehovi prolazili u procesijama prilikom raznih svečanosti i proslava, cehovski pečati i cehovski kovčezi danas se već čuvaju kao muzejski eksponati. Cehovski kovčezi su bile specijalne škrinje, često bogato ukrašene intarzijama, opremljene s 2-3 brave, a u njima su se čuvali novac i dokumenti cehovskih udruženja.
Hoćemo li ova nekadašnja udruženja obrtnika zvati cehovima ili esnafima, apsolutno je svejedno. Iako sa zakašnjenjem u odnosu na razvijenije sredine, činjenica je da su obrtnici i njihova udruženja – cehovi/esnafi pridonijeli »povarošenju« Subotice, a taj proces nije bio ni kratak ni lak. Nakon njihovog nestanka slijedila ih je manufaktura, a potom industrija. Ali, to je već jedna sasvim druga priča.
Atila Dunđerski