Arhiv tekstova

Izgubljeno i nađeno

Isus je došao na zemlju približiti ljudima Boga, kojega su teško mogli dokučiti i doživjeti, jer im je bio apstraktan i dalek. Božja veličina nadilazi čovjekove ograničene moći shvaćanja, zato mu je bilo teško pojmiti istine o njemu. Stoga Isus uzima ljudsko tijelo i donosi ljudima Boga na najpristupačniji način. Svojim životom i svojim naučavanjem daje čovjeku do znanja tko je i kakav je Bog, te što od ljudi očekuje. Ipak, nije kod svih naišao na odobravanje, pa mu mnogi suvremenici zamjeraju da je prijatelj grješnika i carinika, ne shvaćajući da upravo time Isus svijetu objavljuje Božju ljubav, dobrotu i milosrđe. Da bi im to približio i pojasnio priča im prispodobe o izgubljenoj i nađenoj ovci, izgubljenoj i nađenoj drahmi, te o izgubljenom i nađenom sinu (usp. Lk 15, 1-32).

Bog daje novu šansu

Budući da Bog i njegovo kraljevstvo nadilaze ovaj svijet, Isus ih je ljudima najlakše objašnjavao pomoću prispodoba, kratkih priča koje govore o događajima iz svakodnevnog života Izraelaca onoga vremena. Tako mu je i radost Božju zbog obraćenog grješnika najlakše bilo predstaviti pričama o radosti pastira kada pronađe izgubljenu ovcu, ili žene koja, dok mete kuću pronalazi izgubljenu drahmu. No, prispodoba o izgubljenom i nađenom sinu ne samo da ilustrira Božju radost zbog obraćenog grješnika već prikazuje cijelu lepezu osjećaja i odnosa između čovjeka i Boga kada je riječ o obraćenju.
Ove prispodobe su i Isusov odgovor na zamjerke suvremenika zato što sjeda za stol s grješnicima. Bog na grješnika ne gleda kao čovjek. Za Boga je on poput izgubljene ovce ili drahme koju treba tražiti i vratiti. On ne odbacuje izgubljenog nego ga traži, ide mu u susret. Zato Isus, utjelovljeni Bog, odabire društvo grješnika kako bi im se što više približio, dotaknuo njihova srca i vratio ih na pravi put. No, ljudi su prečesto okupirani mislima o svojoj pravednosti. Uzimaju sebi pravo suditi drugima i odbacivati ih, iako je to samo u Božjoj ovlasti. Isus svojim odnosima prema grješnicima opominje sve »pravednike« da nije na njima suditi i odbacivati. Ako Bog prašta i daje novu šansu, tko je čovjek da se stavlja u ulogu suca?
U svojim zajednicama često se ponašamo poput farizeja i pismoznanaca. Gledamo ispod oka novopridošle, koji prije nisu prakticirali svoju vjeru i odlazili u crkvu. Ne prihvaćamo ih kao ravnopravne s nama koji smo tu odavno. Ali, Bog ih prihvaća. I ne samo to, raduje se njihovom povratku. A ako smo mi ti koji smo se udaljili od Crkve te nas pogledi i reakcije drugih priječe da se vratimo, trebamo uvijek imati na umu Božju radost zbog našega povratka, ne obazirući se na reakcije ljudi. Naposljetku, kršćanin se uvijek treba radovati zbog obraćenog brata, a zalutalome pružiti ruku i pomoći mu da se vrati na pravi put.

Božja strpljivost

Prispodoba o izgubljenom sinu najljepša je ilustracija Božjeg milosrđa i njegovog odnosa prema grješnicima. Važno je uočiti očevu strpljivost prema sinovima. On u potpunosti poštuje njihovu slobodu i, premda je mogao svojim autoritetom spriječiti mlađega da ode u svijet, a starijeg natjerati da slavi bratovljev povratak, on ih pušta da rade kako žele čekajući da shvate da su pogriješili. Tako Bog poštuje našu slobodu. On nam nudi spasenje, daje nam brojne upute kako ga doista ostvariti i kako od njega ne odlutati, ali nas ne sili da to poštujemo. Vrata njegovog kraljevstva su za sve otvorena, ali čovjek mora slobodno izabrati želi li ući. No, često pogrešno bira, pa zbog nekog čudnog straha da mu netko ne oduzme slobodu, oduzima je sam sebi tako što pada u ropstvo grijeha. Ali, Bog ni tada ne odustaje, već mu pruža ruku da ga spasi.
U svemu tome ogleda se Božja neizmjerna ljubav prema čovjeku, no on je treba postati svjestan. Mlađi sin je na ljubav svoga oca počeo računati tek kada ga je grijeh doveo na rub opstanka i kad više nije imao kud, do tada o tome nije ni mislio, padao je u ropstvo grijeha misleći da tako živi svoju slobodu.
Svi smo mi zarobljeni grijehom i potrebni obraćenja. Svima nam Božja ljubav pruža ruku i čeka strpljivo da je prihvatimo. Nemojmo živjeti kao da imamo vremena i odgađati povratak Bogu poput mlađeg sina. Vrijeme nije u našoj vlasti i ne znamo što nas već sutra čeka. Nemojmo previše računati na Božje strpljenje, nemojmo čekati da nas pritisnu životne nevolje pa da počnemo misliti na Boga. Preispitajmo se i krenimo već sada.