Arhiv tekstova
Suglasje nijemih glasova
Knjiga Černobiljska molitva, s podnaslovom Kronika budućnosti, objavljena je 1997. godine. Ovo je djelo nobelovke Svetlane Aleksijevič, a u Srbiji se pojavilo u izdanju Lagune 2016. godine. S ruskog ga je prevela Enisa Uspenski. Iako svojim obimom i zaokruženošću cjeline donosi opsežnu epsku pripovijest o jednom događaju i svim pričama iz njega proisteklim, te bi se moglo zvati i romanom, ovo djelo je žanrovski pluralno, s obzirom na svoju dokumentarnost i dokumentarnu vrijednost. Također, u djelu se nalazi veći broj međusobno nezavisnih monologa koje povezuje isti događaj. Svetlana Aleksandrovna Aleksijevič sovjetska je i bjeloruska književnica, novinarka i scenaristica dokumentarnih filmova. Piše najviše dokumentarističku prozu, a njene knjige prevedene su na 20 jezika. Dobitnica je brojnih književnih nagrada, među kojima i Nobelove nagrade za književnost.
Kao uvodnik u ovo djelo autorica daje historijsku bilješku. Ona se sastoji od različitih novinskih izvješća pisanih 1996., povodom desete obljetnice černobiljske katastrofe. Ova izvješća donose pogled na tadašnju situaciju u nuklearnoj elektrani i ukazuju na brojne, i čak nesagledive posljedice katastrofe. Sva izvješća, kao i brojni glasovi koje čujemo čitajući ovu knjigu, vezani su uz 26. travnja 1986. godine, za točno vrijeme: 1 sat, 23 minute i 58 sekundi, trenutak kada je, prema svjedočenju historijskih izvora navedenih u djelu, serija eksplozija razorila reaktor i postrojenje četvrtog energetskog bloka černobiljske nuklearne elektrane, smještene u blizini bjeloruske granice. Ono što se kasnije zbivalo je već dobro poznata, ali gotovo nikada do kraja rasvijetljena priča.
Prije svih ostalih svjedoka, nalazi se autoričin intervju sa samom sobom o propuštenoj povijesti i o tome zašto Černobilj dovodi u sumnju našu sliku svijeta. O svojim namjerama pri pisanju ove knjige ona kaže ovako:
»Ova knjiga nije o Černobilju, ona je o svijetu Černobilja. O samom događaju već su napisane tisuće stranica i snimljene su stotine tisuća metara filmske trake. Ja se bavim nečim što bih nazvala propuštenom poviješću, netragom nestalim tragovima našeg boravka na zemlji i u vremenu. Pišem i skupljam svakodnevna osjećanja, misli i riječi. Pokušavam otkriti život duše.«
Ova kronika jednog trenutka podijeljena je u tri poglavlja. Svako od tri poglavlja donosi različite glasove svjedoka ove katastrofe. O svemu onome što su doživjeli i kako su doživjeli Černobilj godinama kasnije pišu svjedoci. Prvo poglavlje znakovito otvara tekst naslova Zemlja mrtvih. Ovdje se sliva suglasje različitih monologa, onih koji su na bilo koji način, svojom blizinom tome području ili gubitkom voljenih usko vezani uz katastrofu. Ovi monolozi riječi su ljudi različite dobi i socioekonomskog statusa, a ipak, način na koji govore o životu i smrti jednako zastrašuje. U njihovim riječima odzvanja praznina. Ova praznina odjek je usamljenosti, napuštenosti ili proživljenih trauma. Oni govore iz jednog prostora vječne tišine, gdje je zašutio ljudski glas i umrla priroda za još dugo, dugo vremena. Ondje sve stoji nepomično. Pred očima čitatelja doista se ne otjelotvoruju govornici. Autorica im je vrlo vješto dodijelila glasove, bez tijela. Monolozi su stilski vrlo vješto obrađeni, te se doista dobija dojam široke lepeze govornika.
Nakon Zemlje mrtvih slijedi Vojnički hor. Autorica i ovim naslovima moguće sugerira redoslijed antičke, klasične tragedije. Ipak, u tragediji poput ove nema uzvišenosti, a niti pouke. Nitko tko joj je svjedočio neće doživjeti pročišćenje, pa i planet je onečišćen ovim strašnim događajem. Ne umanjujući žrtvu onih koji su radili na raščišćavanju elektrane nakon tragedije, kao i svih onih koji su pridonijeli istraživanju nesreće, kao i zbrinjavanju brojnih oboljelih, autorica prati strukturu klasične tragedije na jedan interesantan način, uvodeći i tri različita zbora; vojnički, narodni i dječji. Dječji zbor donosi fragmentarna i kratka dječja svjedočanstva. Ovo su svjedočanstva onih koji su živjeli u blizini elektrane i o onom što im se tada događalo. Svjedočenja su vrlo efektna, te kao da i svojom sažetošću opominju da nisu isprekidana zbog zaborava izazvanog proteklim godinama, nego možda upravo onim zaboravom kojim se čovjek nesvjesno brani kako bi mogao živjeti dalje.
Čitajući ovo djelo, skupa s autoricom, čitatelj polako uranja u molitvu za one koji su ovako tragično stradali i suosjeća s ljudskom patnjom. Ovo djelo potiče i na promišljanje o ljudskoj moći i znanju, koji su, ipak, ograničeni.
K. Dulić Ševčić
