Arhiv tekstova
Bog na prvom mjestu
Često olako shvaćamo što je to biti kršćanin. Ne idemo dalje od lijepih, ohrabrujućih riječi koje je Isus govorio, od jednostavnih molitava kojima želimo otkloniti teškoće i ostvariti želje. Kršćanstvo je nasljedovanje, koje zahtijeva velike žrtve i odricanja. Baš to Isus ove nedjelje želi naglasiti (usp. Lk 15,25-33).
Koga ljubiti najviše?
Navikli smo na Isusove riječi u kojima on poziva na ljubav i praštanje, u kojima tješi nevoljnike i hrabri odbačene. No, evanđelist Luka nam je zapisao i Isusove riječi koje nisu ni malo sladunjave, koje se čine suprotne svemu što je govorio, koje ne samo da nas mogu zbuniti, nego čak i izazvati prosvjed: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!« (Lk 14,26-27). Nakon ovih Isusovih riječi nameću se brojna pitanja, jer u prvi mah teško ih je povezati ne samo s njegovim naukom, već i s Božjim zapovijedima. Kako to sad da on od čovjeka traži da mrzi one koji su mu najbliži, koje bi trebao najviše ljubiti? Koliko znamo, ne smijemo mrziti nikoga, osobito ne svoju obitelj. Posebno nam se sve čini kontradiktorno kada se sjetimo da će drugom prilikom tražiti da ljubimo čak i neprijatelje i one koji nas mrze.
No, ne radi se ovdje o mržnji kao osjećaju. Prije svega on je želio istaknuti visoku cijenu nasljedovanja. A ako čovjek želi nasljedovati Krista, onda mora ostaviti sve što bi ga u tome sprječavalo, čak i ako je to obitelj. Bog uvijek mora biti na prvom mjestu, njega se ljubi najviše, a onda sve drugo, tako da Kristov nasljedovatelj ne može ni obitelj voljeti više od Boga. I ovo bi bile teške riječi za one krhke vjere. Ali onaj tko ljubi Boga više od svega, u njegovom srcu ne manjka ljubavi za obitelj i bližnje. Tko je dobar kršćanin, on je i dobar otac i dobar suprug i brat… Ako Boga ljubimo iznad svega, neće nam faliti ljubavi za sve ostale, ali ako nekoga ili nešto ljubimo više od Boga, onda njega zanemarujemo, udaljavamo se i prestajemo biti kršćani, naša ljudska ljubav prestaje imati vezu s Božjom, pa često zastranjuje i postaje idolopoklonstvo, postaje opterećujuća i za nas i za one koje na taj način ljubimo. To je kontekst u kojem treba shvatiti Isusov »mrziti«. Odbaciti ljudska poimanja ljubavi i ljudske poretke u ljubavi, dati Bogu prvenstvo, uvijek i u svemu, ma koliko nam se to nekada činilo teško ili nelogično, onda ćemo biti uistinu kršćani.
Vrijeme za Boga
Riječima da je potrebno uzeti križ i ići za njim kako bismo bili njegovi učenici, Isus nam samo naglašava da ga se ne može slijediti bez žrtve. On ne želi nikakvim sladunjavim riječima i velikim obećanjima pridobiti učenike nego im jasno daje do znanja što ih čeka ako krenu za njim. Prvi korak je odreći se svega radi Boga: »Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik« (Lk 14,33). Ne misli tu Isus samo na to da bismo trebali sve ostaviti, biti siromasi bez igdje ičeg, on nije tako materijalan kao čovjek. On misli na to da sve što nas priječi da idemo za njim treba biti odbačeno, a to ne mora biti samo novac i materijalno bogatstvo. Čovjek robuje različitim stvarima, a sve to što ga zarobljava od Boga ga udaljava.
No, ono što moramo imati u vidu je da ne misli Isus samo na neke drastične primjere, nego misli baš na nas, »obične« ljude, koji u jednom danu masu obveza, planova i stvari stavljamo ispred Boga. Dok sve uradimo, sve obiđemo, svakome se posvetimo, za njega ne ostane ni vremena ni snage. Problem je u tome što ga mnogi doživljavaju kao moćnog pomoćnika, pa onda kad im posebna pomoć nije potrebna, nemaju ni vrijeme za njega, a kada pomoć treba, onda je to vrijeme posvećeno traženju i sve na tome ostaje. Ali Bog koji je za nas podnio žrtvu, želi i od nas da se za njega žrtvujemo, što je mnogim vjernicima teško shvatiti i prihvatiti. Evanđelje je svedeno na lijepe priče o ljubavi i Božjoj zaštiti, ali dalje od toga se ne ide, tu nema iskrenih susreta s Bogom, pa ni promjena u životu koje bi od čovjeka napravile istinskog kršćanina. Ne promatrajmo evanđelje samo kao lijepa obećanja, nego kao školu kršćanstva, izvor života za one koji slijede Krista. Zato zapamtimo riječi našeg bibličara Ivana Dugandžića da evanđelje »obećava sve, ali i zahtijeva sve. Ono nije vjera kratkog daha, već dokazivanje u vjernosti Isusu koje traje cijeli život«. Ono je smjernica ka pravom kršćanstvu.
