Arhiv tekstova

Razvoj i urušavanje cehovskog sustava

Naziv ceh potječe od srednjovjekovne njemačke riječi »die Zeche« i znači društvo, udruga. U historiji privređivanja udruge koje su unaprjeđivale i čuvale interese zanatlija zovemo cehovima. U srpskom jeziku odomaćila se riječ turskog porijekla esnaf (razred, grupa), kojom su se u turskoj imperiji označavale grupe i razredi zanatlija u gradovima.
Nakon turskih osvajanja prvi ceh u Bačkoj osnovan je u Baji, gdje je tijekom XVIII. stoljeća djelovalo 16 cehova. U Subotici je, kao prvi, 1763. osnovan zajednički ceh krojača i krznara, zatim čizmara 1771., remenara 1776., zajednički ceh proizvođača gumba i užara 1776., a 1779. nastaje zajedničko cehovsko udruženje zidara, tesara (dunđera), bravara, stolara i staklara, kao i cehovski privilegij tkača. Kao šesti ceh, 1789. pojavljuje se ceh krznara, odnosno kao sedmi, zajednički ceh kovača, kolara i izrađivača kotača. U XIX. stoljeću u Subotici je osnovano još sedam novih cehova: 1815. cehovi mesara, ćebedžija i obućara, 1821. njemačkih krojača, 1822. mlinara, 1827. staklara i na kraju 1841. nastaje ceh šeširdžija. Više od ovih 14 subotičkih cehova u Bačkoj su imali Novi Sad s 21, odnosno Sombor i Baja s po 19 cehovskih udruženja. Suboticu je slijedio Apatin s 12 cehova. U susjednom Segedinu postojalo je 21 cehovsko udruženje, a na teritoriju Banata prednjačio je Temišvar s 26 cehova, zatim Vršac sa 16 i Veliki Bečkerek (danas Zrenjanin) s 12 cehova.

I u gradu i u selu

U gradovima Ugarske najviše ih je bilo u Pešti: njihov broj se 1848. povećao na 69, međutim po teritorijalnim jedinicama (županijama) u cijeloj Ugarskoj najviše cehovskih udruženja bilo je na prostoru županije Bač-Bodrog, prestigavši time i županiju Pešt gde je naspram bačkih 109 cehova bilo samo 98. Karakteristično je za razmjeran razmještaj cehova u Bačkoj da je po popisu cehova iz 1848. u bačkim selima i palankama funkcioniralo 55 cehovskih organizacija, a u tri slobodna kraljevska grada (Subotica, Sombor i Novi Sad) popisano je 54 cehovska udruženja. Ova činjenica upućuje na to da je u Bačkoj u to vrijeme povećanje broja stanovnika, razvoj poljoprivrede i potreba stanovnika za zanatskim proizvodima bila na istom nivou u gradovima i selima. Veliki broj cehova u Bačkoj ukazuje i na to da je sredinom XIX. stoljeća na teritoriju tadašnje Ugarske Bačka i po pitanju obrtništva spadala u najrazvijenije regije, gdje je na 37 stanovnika dolazio po jedan obrtnik, naspram 55 u Banatu, 92 u Kunšagu, a u sjevernoj Ugarskoj i na više od sto stanovnika dolazio je po jedan obrtnik.
Opća teza stručne literature vezana za cehove je da je cehovsko organiziranje obrtnika, počevši od XVIII. stoljeća sprječavalo i smetalo razvoj manufakturne privrede. Zato je već od druge polovice XVIII. stoljeća počelo urušavanje cehovskog sustava. U južnoj Ugarskoj, pa tako i u Subotici, cehovski sustav je zapravo tek krajem XVIII. stoljeća počeo svoj pravi razvoj i u prvoj polovici XIX. stoljeća doživljava procvat – onda kada su se u Zapadnoj Europi cehovi raspadali jedan za drugim.
Kolonizacije nakon oslobođenja od Turaka, vodne regulacije i meliorizacije pridonijele su da se na ovdašnjim nekada močvarnim i rijetko naseljenim prostorima razvija nov način života i rada. Stanovništvo sve više napušta okvire privređivanja po sistemu samoopskrbe i sve više koristi usluge obrtnika. Proizvodi obrtnika organiziranih u cehove značili su višu kvalitetu naspram seljačke kućne radinosti. Cehovskim propisima predviđenim obaveznim osposobljavanjem i obrazovanjem šegrta i pomoćnika povećao se ugled majstora i nivo njihove stručnosti, a veliki broj cehovskih udruženja doprinosi isticanju urbanog karaktera naselja. Subotica je imala naročite potrebe za ovim, jer je još i krajem XVIII. stoljeća zbog nerazvijenosti obrtništva i trgovine smatrana za selo. To je bio jedan od glavnih razloga zašto se županija protivila da Suboticu digne na rang kraljevskog grada: »Obrtništva i trgovine nema u gradu (...) čak i malo mjesto Apatin može se dičiti s više obrtnika nego ova velika varoš«.
Nagli i snažan razvoj cehovskog obrtništva upravo je razmjeran s razvojem Subotice. Baš zbog toga ni za Suboticu, kao ni za ostale slobodne kraljevske gradove i varošice/palanke južne Mađarske, ne stoji klasična tvrdnja cehovske historije po pitanju raspada cehova krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća, jer su se u selima Bačke i Banata upravo u to vrijeme odvijali »burni procesi cehovanja«.

Protucehovsko raspoloženje

Međutim, činjenica je da je na nivou države sve više zagospodarilo protucehovsko raspoloženje, a to se osjećalo i u zakonodavstvu. Glavni razlog tome bila je ideja slobodnog razvoja obrtništva i širenje manufakturne proizvodnje. Županije i slobodni kraljevski gradovi zahtijevali su brisanje nekih dijelova Cehovskog pravilnika iz 1813. godine, naročito članka 33. koji se odnosio na ograničenje rada nadrimajstora. Protivljenje prema cehovima 1830-ih godina gotovo je postalo sveopće, jer su u cehovima vidjeli glavnu prepreku za razvoj obrtništva.
I županija Bač-Bodrog, zajedno s brojnim drugim županijama, 1829. zahtijevaju ukidanje cehova, između ostalog i zato »jer će slobodno obrtništvo i trgovina dovesti do uspona svih grana poljoprivrede«. Međutim, centralna vlast, Savjet namjesništva i Kancelarija još su i 1845. naglašavali, na osnovu različitih razmišljanja, da će Cehovski pravilnik iz 1813. ostati na snazi sve dok parlament ne regulira pitanje cehova. Tako je do reforme cehovskih propisa došlo tek nakon 1848. kao rezultat revolucije u Ugarskoj.
Ministarstvo obrta i trgovine je 9. lipnja 1848. godine u jednom cehovskom pravilniku od 197 paragrafa izdalo jednu korektivnu naredbu, čiji je najvažniji dio članak 76. koji izriče da svatko bilo gdje, na svoju ruku može raditi bez pomoćnika. Time je otvoren put pred brojnim gradskim i seoskim nadrimajstorima. Nažalost, zbog ratnih događanja parlament se nije mogao baviti cehovskom problematikom. Zato je krajnje rješenje ovih pitanja ostalo za vrijeme poslije 1848. godine.
Atila Dunđerski