Arhiv tekstova

Podrijetlo i vjeroispovijest obrtnika

U Subotici, do sredine XVIII. stoljeća, osim ćurčija, krojača i čizmara jedva da je bilo izučenih majstora, i osim dva brijača-kirurga (Tamás Szauer i István Lénárd), bravara (József Léderer), pekara (János Siller) i mesara (Ferencz Heller), svi su bili rođeni Subotičani.
Seoski nivo grada, kao i nerazvijenost obrtništva i trgovine, desecima godina je sprečavao Subticu da dobije status slobodnog kraljevskog grada. Zbog toga je grad različitim povlasticama mamio obrtnike sa strane da se tu nastane, napose njemačke obrtnike, obećavajući im besplatne placeve i građansko pravo, kredite za gradnju kuće i šest godina oslobađanja od poreza. Na osnovu ove kampanje krenulo je naseljavanje njemačkih, mađarskih i češko-moravskih obrtnika u Suboticu. Njemački obrtnici su u Subotici prihvaćeni s posebnom ljubaznošću i pažnjom, jer se smatralo da oni kvalitetnije rade nego mađarski obrtnici. Povjesničar grada István Iványi povodom toga citira jedan dokument iz 1775. godine: »Bez dolaska njemačkih obrtnika ovdje se neće graditi lijepe kitnjaste kuće nego samo kolibe«.

Tolerancijalni edikt

Budući je 5. točka Privilegije iz 1779. (kojom je Subotica dobila status slobodnog kraljevskog grada) nalagala da se broj stanovnika u gradu poveća obrtnicima i majstorima rimokatoličke vjere (»obrtnici i majstori mogu biti samo rimokatoličke ispovijesti«), obrtnik druge vjeroispovijesti se ovdje nije mogao nastaniti. Srbi pravoslavne vjere, stanovnici Subotice, samo su po cijenu velikih teškoća mogli postati članovi zanatskih cehova. Promjena je nastala onda kada je car Jozef II. Tolerancijalnim ediktom 1781. ukinio ovu diskriminaciju, a ugarski parlament 1791. do tada »naseljenim gostima« smatrane pravoslavce proglasio i prihvatio za ugarske državljane.
Majstori katoličke vjere su se još dugo trudili da spriječe napredovanje obrtnika pravoslavne vjere u Subotici, ali grad se baš u duhu Tolerancijalnog edikta i zakona o državljanstvu, nadalje, u cilju razvoja obrtništva borio protiv diskriminacije. Budući da na polju trgovine Privilegij nije propisivao diskriminaciju sličnu kao u obrtničkoj djelatnosti, Srbi su se mogli neograničeno afirmirati u trgovačkom životu, pa je trgovačka djelatnost (trgovina) u ovim desetljećima skoro isključivo bila u rukama Srba, a zatim Židova.
Obrtnici su se prema Romima odnosili s općom nenaklonošću. Ovo diskriminatorsko držanje i ponašanje bilo je naročito izraženo kada je trebalo primiti ponekog Roma za cehovskog člana.
Marija Terezija i Jozef II. trudili su se da uzdignu Rome, zabranili su upotrebu imena ciganin, a umjesto toga naredili su da se oni nazivaju »Novonaseljenicima«. U tom smislu, u Subotici se i gradski savjet borio i zalagao za to da obrtnici prihvate Rome kao partnere u obrtništvu kao i njihovo učlanjenje u cehove, a povjerenici magistrata (cehovski komesari) također su se trudili po tom pitanju i nagovarali cehove na ravnopravno tretiranje Roma. Međutim, s kakvim uspjehom, za to nemamo podataka.

Majstori i nadrimajstori

Ove diskriminacijske težnje upućuju nas ne samo na vjerske i rasne razloge nego i na borbu cehova protiv suparnika i konkurencije. U ovoj borbi protiv konkurencije majstori članovi cehova htjeli su onemogućiti djelatnost vancehovskih majstora nazivajući ih fušerima, šarlatanima i nitkovima.
Istina je da ovi vancehovski majstori ponekad nisu raspolagali s odgovarajućom stručnošću i prije bi se reklo da su »majstorisali«. Nazivali su ih nadrimajstorima, ali tada nadrimajstore još nisu poistovjećivali s potpuno nestručnim osobama. Nadrimajstori su bili brojni i vješti, naročito po selima, a potrebe stanovništva po selima zadovoljavali su skoro u cijelosti. Najčešće nisu mogli platiti visoku članarinu za cehovska udruženja: za pojedine cehovske privilegije trebalo je platiti i do 800 tadašnjh forinti. Također, često nisu imali novaca ni za pokriće troškova pomoćinika i šegrta, a da se ne govori i o također visokim troškovima proglašavanja u zvanje majstora zanata. Zbog toga su ostajali izvan cehovskih udruženja.
Broj ovih nadrimajstora – fušera šarlatana i nitkova – naročito se povećao u posljednjim desetljećima cehovske epohe kada su se esnafski majstori svjesno trudili da spriječe umanjenje svojih stečenih monopolskih pozicija. U tom interesu cehovi su htjeli zadržati za sebe i prodaju zanatskih proizvoda i htjeli spriječiti trgovce i doseljene obrtnike da na općinskim i gradskim vašarima i na nedjeljnim pijacama prodaju svoje proizvode. Sve zbog toga da bi cehovski majstori diktirali cijene!
Naspram toga, državna vlast, kako bi unaprijedila slobodan razvoj obrtništva, trudila se da slomi ove cehovske tendencije i time je na nivou županije garantirala cijene proizvodnog i uslužnog obrtništva (tzv. Limitacija).
Atila Dunđerski