Arhiv tekstova

Crno-bijelo, u boli

U sjeni bezuspješne i nadasve dosadne trakavice glede okruglih stolova pozicije i oporbe, pa oko toga hoće li (tko i kada) od oporbe donijeti odluku o bojkotu još neraspisanih izbora a tko na njima hoće (zašto i pod kojim uvjetima) sudjelovati, u Srbiji se danima, mjesecima i godinama unazad odvijaju paralelni životi koji, baš poput politike, društvo dijele na dvije stvarnosti.
Jedan, onaj oficijelni i po izbornim glasovima većinski, svakodnevno slavi nove radne pobjede, najavljujući u kontinuitetu vojno-ekonomski primat u regiji i standard građana kakav ne pamte ni suvremenici pokojnog druga Tita. Tako smo gotovo na svim (ili baš na svim?) televizijama s nacionalnom frekvencijom u nedjelju mogli pratiti dugotrajni igrokaz povodom otvorenja autoceste Miloš Veliki (Obrenovac – Ljig) u kom nije nedostajalo ni pravih kostimiranih glumaca (Nenad Jezdić u odori Miloša Obrenovića) niti publike, domaće i strane, koja je s ushićenjem pratila riječi predsjednika Srbije i Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića kako je ostvaren san dug sedam desetljeća. Sudeći po izvještajima vladajućoj koaliciji sklonih medija, a takvih je najviše, prisutni su s viškom ushićenja i manjkom pitanja primili k znanju i njegovu najavu da će država u naredne četiri godine uložiti milijardu eura za izgradnju 5.000 kilometara regionalnih i lokalnih cesta diljem Srbije! Spustivši euforiju na zemlju, on je rekao kako bi se »uradilo i više«, ali da Srbija nema tvrtki i kompanija koje (to) mogu raditi.
Onaj drugi, sumorniji i prizemniji, život svakodnevno nam nudi posve drugačiju sliku. Samo nekoliko dana prije otvorenja autoceste Miloš Veliki malotiražni dnevnik Danas preko naslovne strane stavio je informaciju da Srbiji trenutno nedostaje oko 7.000 vozača! Iza ovog naslova slijedi tekst u kom se navodi kako to u praksi potencijalno znači da u pitanje ne dolazi samo funkcioniranje špeditera ili gradskog i međumjesnog prometa nego i opskrba građana svakodnevnim potrepštinama, uključujući i one osnovne. Naravno, nije teško pogoditi da je razlog ovakvog manjka šofera njihov masovni odlazak u inozemstvo kod poslodavaca koji nude mnogo bolje plaće i uvjete rada u odnosu na naše. Uzaludni su, piše dalje u tekstu, bili napori domaćih prijevoznika da se domaće zakonodavstvo uskladi s onim u Europskoj uniji kada je riječ o obrazovanju budućih vozača, odnosno da učenici nakon završetka školovanja dobiju i »D« i »E« kategoriju (kod nas se za njih polagati može s navršenom 21 godinom, a u EU s 18), kao što su uzaludni bili i pokušaji da o svom trošku naknadno finansiraju njihovo polaganje ispita za navedene kategorije.
Kada smo već kod školovanja, vladajuća koalicija ne štedi na propagandi za obrazovanje budućih vojnih kadrova, kao što ne štedi ni u zveckajućem hvastanju svojom vojnom moći uz koju se uvijek nekako nađe mjesta i za zahvaljivanje Rusiji koja Srbiji u tome pomaže (mada zli jezici vele i papreno naplaćuje). U maniri Ujka Sama (»Domovina te zove!«) emitiraju se spotovi u kojima se djeca-mladići pozivaju da školovanje nastave u nekoj od vojnih škola, malo-malo pa ministar obrane uruči ključeve stanova časnicima bez nepokretne imovine i sve to garnirano beskonačnim vrćenjem Vojne akademije i sličnih patriotskih serijala u kojima se, po plagijatorskom uzoru na američke megapopularne filmove-sapunice, moral ovog poziva ističe na pijedestal, ne dovodeći sve druge moguće okolnosti ni pod najmanje pitanje.
S druge strane, kada smo već kod školovanja, s nacionalnih dalekovidnica i tiskovina pod izravnim utjecajem vladajuće koalicije ni riječi ni slova propagande za obrazovanje budućih vodovodara, električara, keramičara, bravara i ostalih »manje plemenitih« profila čijeg smo nedostatka itekako svjesni čim nam se nešto pokvari u kući ili ju jednostavno želimo urediti. Ni riječi ni slova o tome da Ministarstvo prosvjete, svjesno stanja u društvu, planira otvoriti toliko i toliko odjeljenja za obrazovanje budućih majstora, te da za te namjene namjerava izdvojiti i poticajne mjere svakome tko se odluči školovati za deficitarna zanimanja. Uostalom, pravo je pitanje da li bi ih i imao tko (na)učiti, budući da je svatko tko je imao imalo znanja i ambicija već odavno otišao u neku drugu zemlju. Zemlju u kojoj se od otvorenja šezdesetak kilometara autoceste ne pravi spektakl i osobna promocija nego u zemlju u kojoj se, umjesto obećanja od 500 u perspektivi, radniku mjesečno u tišini isplaćuje trostruko ili četverostruko viši iznos eura.
Konačno, u situaciji kada je sve više radnji zatvorenih, a i u onima koje su otvorene sve češće piše »traži se radnik ili radnica« pravo je pitanje do koje dubine ovo društvo treba još padati, a da se ne doživi potpuni krah. Pobjeda aktualne koalicije, odnosno poraz stoglave razjedinjene oporbe na budućim izborima nisu ni upitni ni bitni, jer, kako je krenulo, osim »vjerujućih« i apatičnih – a i jednih i drugih sve starijih – i tako drugih neće biti da ih podrže ili bojkotiraju. Najslikovitiju potvrdu tome dala je upravo država, natpisima na izlazima iz zemlje: »Nedostajaćeš nam«.
Z. R.