Arhiv tekstova

Lemeš ipak (još) nije Lemeš

Iskreno, iznenadila me je prije pol godine vijest da je u Lemešu izmjenama Statuta Grada Sombora u službenu uporabu uveden (uz srpksi i mađarski) i hrvatski jezik. Tu vijest objavili su skoro svi mediji, kao da je već koliko dan poslije te odluke ispoštovano sve ono što prati uvođenje nekog manjinskog jezika u službenu uporabu na nekom dijelu teritorija lokalne samouprave. Bez zapitanosti zašto se s tom odlukom kasni. Nekoliko godina. I naravno bez interesa što se sa samim provođenjem odluke desilo poslije mjesec-dva. A poslije mjesec-dva, pa i poslije šest mjeseci sve po starom. Osim odluke na papiru (čitaj: u Statutu Grada Sombora) ništa se drugo nije dogodilo. A to drugo što se trebalo dogoditi tiče se postavljanja novih ploča na natpisima i na hrvatskom jeziku. Na ulazu i izlazu iz mjesta, na školi, mjesnoj zajednici, mjesnoj kancelariji i drugim državnim službama. Puno ili malo posla? Košta puno? Uz želju i dobru volja posla nije puno, a i ne košta valjda toliko da se novac negdje ne može naći. Pa da konačno to što je stavljeno na papir bude i praktično primijenjeno, a ne samo da bude papir kojim će se mahati ispred nosa onima koji u Sombor dođu ne bi li vidjeli kako se praktično pimjenjuju propisi koji se tiču zaštite prava nacionalnih manjina. Bilo da su iz Ministarstva državne uprave i lokalne samopuprave, Kancelarije za ljudska i manjinska prava ili Vijeća Europe. Pa da konačno Svetozar Miletić bude i Lemeš, kako ga inače, bez obzira na nacionalnu pripadnost, većina i zove. 
Z. V.

P. S. Ima u ovoj priči i jedna pozitivna stvar. U Beregu su postavljene nove ploče, pa tako sada na ulazu i izlazu iz sela stoji, osim natpisa na ćirilici i naziva mjesta na mađarskom, i hrvatski naziv Bereg. Trebalo je čekati, ali je ipak urađeno.
I još jedan pozitivan primjer: skoro je godinu dana kako su u krugu somborske bolnice putokazi s nazivima odjela ispisani i na hrvatskom jeziku. Iako to za bolnicu nije bila zakonska obveza.