Arhiv tekstova

»Ovamo« – »Onamo«

Početkom devedesetih, u vrijeme kada nabujali nacionalizam još nije bio pravno kanaliziran, na subotičkoj Mličnoj peci postojao je natpis koji je više zbunjivao nego li je obavještavao prodavače i kupce o svojoj osnovnoj namjeni. Naime, krupnim, ćiriličnim slovima bilo je ispisano »Republika Srbija«, nešto manjim »Severnobački okrug«, a najmanjim »Veterinarska inspekcija«. Doslovna poruka tog natpisa za one koji znaju ćirilicu – jer za mađarski i hrvatski nije bilo mjesta – glasila je: »Vi se nalazite u Republici Srbiji, u Severnobačkom okrugu ste, a ovo što najslabije vidite je Veterinarska inspekcija«.
U isto to vrijeme, sjetit će se starija i srednja generacija, iz najviših državnih tijela, suda recimo, građani s mađarskim imenima i prezimenima dobivali su obavijesti tako što su im imena bila ispisana ćirilicom, po »mađarskom pravopisu«, ali bez mađarskih dijakritičkih znaka tako da je, recimo, György Fülöp bio ispisan kao Гyeргy Филеп, što je proizvodilo mješavinu ogromnog nezadovoljstva i salvi smijeha ovdašnjih Mađara, ponekad i u vidu posprdnih tekstova (posebno učenika u školama) u kojima su kombinirani ćirilično pismo i »mađarski pravopis«, garnirani prepoznatljivom redoslijedom riječi i miješanjem gramatičkih rodova.
Osim na ne tako davnu prošlost, ti dani nas asociraju i na vrijeme pravne neuređenosti i nacionalnog lutanja nekadašnje »skraćene Jugoslavije« (sjetimo se samo tri istovremeno važeća pravopisa srpskog jezika, pa dugogodišnje rasprave o jednakosti ćiriličnog i latiničnog pisma, odnosno ima li pravo prvo biti dominantno u odnosu na drugo) i... danas sav taj kaos djeluje nekako »normalnije«.
Ima, međutim, područja života gdje su lokalni, regionalni, državni ili nacionalni interesi podređeni univerzalnim. Tako je, primjerice, u prometu: na znakovima opasnosti, zabrana ili obavijesti dominiraju opće poznati simboli s tek ponekom brojkom (ograničenja brzine) ili međunarodnim skraćenicima ispisanim latiničnim pismom (H – bolnica). Kada je riječ o putokazima, i ljudska etika i zdrav razum i nužna praktičnost nalažu da se, osim na lokalnim, oni ispisuju i na svima poznatom pismu, a to je – htjeli ovdje to priznati ili ne – ipak latinica. Razlog za to vrlo je jednostavan kao što je jednostavna i funkcija putokaza: obavijest o pravcu kretanja. Uzalud je, recimo, postavljen putokaz u Gruziji ako je napisan samo na gruzijskom pismu: onaj tko ga ne zna pojma neće imati kamo dalje.
U skupinu takve civilizacijske... (dopišite izraz koji vam se čini najpriličnijim) spada, na žalost, i Subotica, jer na magistralnoj cesti Subotica – Horgoš kod odvajanja za Kraljev Brig stoje putokazi koje možete vidjeti na fotografiji. Tako, recimo, putnik iz Danske, Nizozemske ili neke druge zemlje, ako baš ne zna ćirilicu, pojma nema što mu ti putokazi govore i prema zakonu vjerojatnoće vjerojatno će neki od njih krenuti u neželjenom pravcu. Ova slika bi, recimo, nekom maštovitom scenaristi mogla poslužiti kao sjajna ideja za neki »tragi ili komični« film u kom ide kolona stranaca, od kojih prvi (zbog toga što nagađa značenje slova na putokazu) skrene u pogrešnom pravcu, a svi ostali, misleći da »on zna«, po inerciji za njim. Objašnjavajući na kraju zašto je to učinio, »vođa kolone« na svom će materinjem jeziku nepogrešivo točno prevesti značenje putokaza kod Kraljevog Briga – pisalo je: »Ovamo« – »Onamo«.
Gosn ministre, načelniče prometne policije, gradonačelniče... putujete li vi nekad i možete li sebe zamisliti u sličnoj situaciji? Ili, poput predsjednik mjesta u Srbiji, poznajete sva pisma svijeta?
Z. R.