Arhiv tekstova Arhiv tekstova

»Gdje nema ljubavi, unesi ljubav…«

Često se govori o ljubavi, osobito kada je riječ o Isusovom nauku, pa postoji opasnost da on postane samo isprazno naklapanje, prazne riječi bez pokrića. Kada pogledamo što se događa u svijetu, čak ni ne uvijek tamo negdje, nego tu, oko nas, pomislit ćemo da ljubav uvijek ostaje samo na razini govora. Ipak, ne mora biti tako. Ljubav može biti i stvarnost, ali da bi se to desilo svatko treba poraditi na sebi i učiniti ljubav stvarnom u svome životu. Ako se pitamo kako, jer nam na pamet padaju samo stvari koje će nas u tome spriječiti, Isus nudi odgovor.

Odgovor u prispodobi

Isusovo poučavanje u više slučajeva potaknuto je željom pismoznanaca i farizeja da ga iskušaju. Na njihove provokacije on ne odgovara ulazeći u rasprave, nego koristi to da pouči njih, ali i sve koji slušaju. Tako Luka zapisuje zgodu u kojoj zakonoznanac pristupa Isusu s pitanjem: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« (Lk 10,25). Iako je njegova želja u prvom redu bila Isusa iskušati, ipak je njegovo pitanje bilo i odraz onoga što je mučilo Židove, jer u mnoštvu propisa i zabrana koje im je nametao Zakon teško im je bilo odrediti što je ono najvažnije od čega ovisi život vječni. Već u Starome zavjetu bilo je nastojanja da se sav Zakon sažme u zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, što je ovaj zakonoznanac svakako dobro znao i trudio se po tome i živjeti. Isus potvrđuje da je takvo sažimanje Zakona ispravno i da je ljubav ključ koji vodi do vječnosti: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš« (Lk 10,28). Ipak, zakonoznanac ostaje pri svojoj namjeri da iskuša Isusa, pa postavlja još jedno pitanje: »A tko je moj bližnji?« (Lk 10,29). No, Isus kao da je to jedva dočekao kako bi proširio židovski pojam ljubavi prema bližnjemu, te da u središte pozornosti stavi čovjeka, a ne Zakon. Iako je namjera njegovog sugovornika neiskrena, Isus svojim odgovorom pokazuje da se i takvog čovjeka treba smatrati svojim bližnjim.
U pitanju »A tko je moj bližnji?« ogleda se čovjekova želja da točno zna tko je vrijedan njegove ljubavi i koga treba ljubiti. Umjesto odgovora, Isus mu priča prispodobu o milosrdnom Samarijancu, koja je ujedno i sažetak čitavog Isusovog nauka. Kao što svi dobro znamo, levit i svećenik zaobilaze unesrećenog čovjeka ostavljajući ga izranjavanog na putu. Zašto su tako postupili, ne objašnjava se, no koji god da je razlog bio otkriva sebičnost, jer su prvenstveno mislili na sebe. A tko nesretnom čovjeku priskače u pomoć? Samarijanac, stranac, pripadnik neprijateljskoga naroda. Međutim, on posjeduje ono što dva visokopozicionirana pripadnika židovskog naroda nisu imali, milosrđe i suosjećajnost. Isus namjerno bira baš Samarijanca kao onog koji priskače u pomoć, želeći istaknuti da pojam bližnjeg nadilazi ono što su Židovi pod njime smatrali. Priča sama po sebi nameće odgovor na pitanje koje Isus postavlja na kraju zakonoznancu: »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« (Lk 10,36). Bližnji mu je baš taj koji mu je prema ljudskim mjerilima bio najdalji, stranac, neprijatelj.

Kultura ljubavi

U teoriji svi znamo da židovsko poimanje pojma »bližnji« nije ispravno i, slušajući prispodobu o milosrdnom Samarijancu, osuđujemo prvu dvojicu koja obilaze unesrećenog čovjeka. Međutim, praksa nam pokazuje da nismo mnogo odmakli od Isusovih suvremenika. Kada sam u školi upitala djecu tko je naš bližnji, odgovori su uglavnom bili: roditelji, obitelj, rođaci, susjedi… A kada sam pitala jesu li nam bližnji migranti, kojih ima mnogo po ulicama naših mjesta, koji su uglavnom umorni i prljavi zbog loših uvjeta života, čudili su mi se, tek ako je jedan učenik potvrdno odgovorio. Dječji iskreni odgovori ogledalo su kulture u kojoj se ta djeca odgajaju. To je kultura u kojoj nedostaje ljubavi i milosrđa, u kojoj dominira sebeljublje. Mi prvi teško da bismo se odrekli sebe i svoga radi nekog, osobito ako nam taj netko nije dio obitelji ili blizak rođak. I onda kažemo da živimo u svijetu bez ljubavi. 
Ljubav traži žrtvu, a tko je spreman žrtvovati se, osobito ako neće imati neke ovozemaljske koristi? Sve što radimo da bi nam bilo uzvraćeno nije čin ljubavi, ljubav ne traži svoje, kako kaže sv. Pavao (usp. 1Kor 13,5). Naša kultura može postati kultura ljubavi samo ako pođemo od sebe, ako svatko bude gledao da tome da svoj osobini doprinos. Čim budemo sijali ljubav, moći ćemo joj se i nadati, kao što kaže sv. Ivan od Križa: »Gdje nema ljubavi, unesi ljubav i ubrat ćeš ljubav.« 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika