Arhiv tekstova

Suvremena hrvatska drama na sceni u Pečuhu

Uz jedan od više mogućih završetaka ovoga rada o kazalištu, promotrimo i dragocjeno iskustvo iz susjedstva. Hrvatsko je kazalište u Pečuhu službeno utemeljeno svibnja 1992. godine i dugo je bilo jedino nacionalno kazalište izvan Hrvatske, a nešto kasnije (22. rujna 1994.) pokrenuta je i hrvatska scena u Mostaru, dokada je pečuška institucija bila od iznimnog značaja za kulturni život i različita razmišljanja o opstanku Hrvata kao nacionalne manjine. Teatarsko uporište od sudbinske važnosti za očuvanje hrvatske materinske riječi, identiteta i kulturne tradicije, što sve zajedno ima izuzetno značenje, posebice za život manjine u kontekstu europskih integracijskih i globalizacijskih procesa. 
I još je nešto od velikog značaja: pečuška je scena nastala mimo prepoznatih političkih cjenkanja i reciprociteta, pa tako i danas ova institucija slovi samostalnom kazališnom kućom i jedna je od najvažnijih kulturnih ustanova hrvatskog naroda u Mađarskoj – ponovimo to – stvorena ne artikuliranom političkom voljom nego slijedom i temeljem civilne, doslovce pučke inicijative, pojedinaca iz hrvatskog naroda [V: Katja Bakija]. Također smo ukazali na iskustva franjevaca i kasnije isusovaca u prostoru školstva budući da su obuhvaćala stanovite kazališne aktivnosti. Na žalost, ovaj je njihov prinos povijesti kazališta marginaliziran i prešućen u hrvatskoj teatarskoj historiografiji i u najboljem slučaju sveden isključivo na didaktičku ulogu komada koje su dramatizirali i postavljali. Premda svaka scena, ma bila ona i amaterska, korespondira s društvenom stvarnošću, kazališnim poetikama ili onodobnim vladajućim umjetničkim pravcima, od posebnog je značaja što je hrvatski kazališni prostor dobio brojne »produkcije« na narodnom jeziku. Spomenimo se ovom prigodom samo isusovca Bartola Kašića, koji je itekako obogatio hrvatski jezik i kulturu (primjerice prvom hrvatskom gramatikom). I, ni malo slučajno, svi koji su idući scenskim putovima razmatrali jezičnu situaciju u ovom podneblju prepoznavali su hrvatski, horvatski, slavonski, slovenski, ilirički, ilirski uvijek – jezikom Hrvata. Šokci i Bunjevci također.
Danas se svima čini, po sebi razumljivo, što bez kazališta ne bi moglo biti ni dobrog dijela hrvatske društvene i kulturne baštine, toga prostranstva očito nastalog prinosom s obje strane rampe, i ne samo radi puke radosti publike a uz pomoć glumišta. Tako mirne duše možemo reći: upravo je na sceni bez prestanka odjekivalo postojanje vitalnog refleksa, kao neugasivog umijeća dijela hrvatske kazališne i kulturne povijesti, ostvarenog prepoznavanja sebe i ondje, na toj sceni, u svakoj izgovorenoj riječi materinskoga hrvatskoga jezika izrečenoj prema dalekosežnim visinama i daljinama, uzduž cjelokupne dubine njezina postojanja. 
Kazalište nam omogućuje stalni dosluh s kulturnim obrascima i modelima kulture kojima pripadamo i jesmo im sastavnim dijelom, s kulturnim stilom, dok osluškujemo i pratimo snagu mijene tragom kojih ostajemo kazališni sudionici.
Razumije se, ima i onih koji govore o kazalištu kao mehanizmu koji živi i ne mijenja se gotovo ni u kom pogledu – a zapravo stalno bivajući i drukčije i novo, pogotovo prema duhu vremena. Kazalište je složen organizam koji pokreću mnogi; od ravnatelja do portira i veliki broj upravo tih ljudi prolazi scenom. Oni predstavljaju sami sebe.
Jedan od glavnih aktera same kazališne predstave je i publika pa tako i ona predstavlja samu sebe. »Kazalište je umjetnost kao ratovanje i rizik kao igra na ruletu … U kazalištu je moguće sve; to je kuća čuda; a najveće je čudo što uopće radi…«, riječi su Karela Čapeka. 
Pogotovo je važno njegovo mjesto i sudjelovanje u malih naroda i narodnih manjina, ukoliko računaju na opstanak, jer to bez kazališta neće ići.