Arhiv tekstova

Radnici Kristove žetve

Prošle nedjelje čitali smo u evanđelju koji su uvjeti nasljedovanja Isusa, a ove nedjelje čitamo konkretne uputu za one koji su prihvatili put nasljedovanja (usp. Lk 10, 1-12.17-20).

Sigurnost nije u torbi

Isus je u svojim uputama uvijek realan i konkretan. Naravno, želio je da ga što više ljudi nasljeduje i da što više ljudi naviješta Božje kraljevstvo, ali ih nije htio pridobiti slatkim riječima i lijepim obećanjima za koja je znao da nemaju pokrića. On poziva na nasljedovanje, ali čovjeku odmah daje do znanja što ga na tom putu čeka. Ne skriva da će se njegovi učenici ponekad osjećati kao »janjci među vukovima« (Lk 10,3) i da će biti gradova u kojima neće biti dobrodošli (Lk 10,10). Ipak, ono što im obećava to je da njihova sigurnost neće biti uzdrmana, jer ona nije ni u »kesi ni u torbi« (Lk 10,4), nego dolazi od onoga koji ih šalje, od Gospodina.
Ovako je započelo poslanje koje ima nastavak u zadatku »učinite sve narode mojim učenicima« (Mt 28,19). Isus dolazi da donese spasenje cijelom svijetu te sve narode učini jednim Božjim narodom. Kako bi se to ostvarilo potrebno je da se angažiraju njegovi učenici, a to im neće biti ni malo lako, jer mnogi neće biti otvoreni za ono što će učenici naviještati. Mukotrpan posao Isus ostavlja svojim nasljedovateljima, te njihovo poslanje predstavlja slikom žetve. Svi narodi potrebni su spasenja, oni su njiva koju treba požnjeti. Bog je sijač, a učenici radnici. No, žetva je velika, a radnika malo, zato treba moliti za radnike. 
U Isusovo vrijeme bilo je potrebno narode upoznati s evanđeljem, navijestiti im Božje kraljevstvo. Danas se u Crkvi govori o novoj evangelizaciji. Narodi su primili krštenje, ali potrebno im je ponovno navijestiti Radosnu vijest, jer je kršćanstvo postalo običaj, nestalo je gorljivosti, među kršćanima je nastupila kolektivna vjerska uspavanost. Treba ljude trgnuti iz toga, treba njihove težnje i nastojanja usmjeriti prema spasenju, a odvratiti ih od isključivo materijalističkog pogleda na život. Stoga je i dalje žetva velika, a radnika malo te treba moliti za radnike. Radnici nisu samo svećenici, redovnici i redovnice. Svi koji se zovemo kršćanskim imenom, koji smo primili krštenje trebali bismo biti radnici Kristove žetve. Naravno, upozorenje dano učenicima vrijedi i danas. I danas kada krenemo naviještati evanđelje onim uspavanim, nominalnim kršćanima naići ćemo na odbijanje, ponekad i grublje nego što bismo se nadali. Osjećat ćemo se kao janjci među vukovima. Ohrabrenje nam može dati vjera da smo sigurni dokle god radimo za Krista. Ta sigurnost nije kesa ni torba, ona ne znači da ćemo biti pošteđeni neugodnosti i grubosti svijeta, ona znači da možemo računati na vječnu radost.

Navještaj bez odlaganja    

Neobičan je Isusov zahtjev kada šalje svoje učenike: »Nikoga putem ne pozdravljajte!« (Lk 10,4). Pitamo se kako će onda ući s ljudima u komunikaciju, kako će naviještati ako ne smiju nikoga pozdravljati. Zvuči čudno i suprotno poslanju. No, neka druga je pozadina ovih riječi. Pozdraviti u židovstvu nije usputno izgovorena riječ koja ne oduzima vrijeme. Pozdraviti značilo je zastati popričati, odvojiti za čovjeka vrijeme. A Božje kraljevstvo se približilo, ne može čekati, nema odlaganja. Kao što prošle nedjelje nije moglo čekati da učenik pokopa svoje roditelje, ne može čekati ni da se učenik pozdravlja sa svojim poznanicima. Ono zahtijeva žurnost. Kraljevstvo je tu, a još nije naviješteno svim narodima. Dakle, nema razloga zbog kojega bismo odgodili navještaj, nema zastajkivanja i otezanja. Ono mora biti naviješteno odmah, jer o tome navještaju ovisi spasenje nekih.
Druga uputa je isto tako pomalo neobična: »Ne prelazite iz kuće u kuću« (Lk 10,7). Glavna briga učenika treba biti kako navijestiti evanđelje, ništa ih u tome ne smije omesti, pogotovo ne traganje za udobnošću i komforom. Na to se nastavlja savjet: »Jedite što vam se ponudi!« (Lk 10,8). Dakle, brige za prolazno ne smiju ih omesti u izvršenju njihova poslanja, moraju biti usredotočeni na navještaj. Čini se da danas upravo ove brige za prolazno, i to ne samo za stan i hranu, nego i za druge mnogo manje važne stvari, odvraćaju današnje učenike od izvršenja poslanja. Čovjek se danas slabo pouzdaje u Boga, želi sebi osigurati materijalnu sigurnost i dok postigne sve što je zamislio, a ne može se zaustaviti, već uvijek želi još nešto, vrijeme prođe. I ne samo da nije ispunio poslanje primljeno po sakramentima, nego je ugrozio i svoju vječnost.