Arhiv tekstova

Subotičko kazalište nakon Ristića

Ljubiša Ristić, Nada Kokotović i većina drugih privrženika KPGT-a s konzistentno formiranom idejom o jedinstvenom jugoslavenskom kulturnom prostoru oglasili su se i pojavili na javnoj sceni s velikim zakašnjenjem, u više ili manje odmaklom procesu već završnih radova uoči fragmentacije zemlje, kada su procesi drobljenja Jugoslavije postali uvelike već bjelodani i bespovratni. 
A kada Ljubiša Ristić tijekom 1995. godine napusti mjesto čelnika subotičkog Narodnog pozorišta-Népszinháza, obustavljeni su svi projekti nastali u njegovom razdoblju, pa gradsko kazalište ponovo postaje ono što je i prije bilo, do 1985. – barem izvana promatrano – stalno gradsko, profesionalno, repertoarsko kazalište, u kojem djeluju dva domicilna ansambla: Drama na srpskom i Drama na mađarskom jeziku, dok su Opća i Tehnička služba, zajedničke. Ovako bi se povezivanje i podjela zadržali i kada se kazalište proširi ansamblom Drame na hrvatskom jeziku. A kada će to biti – nije se znalo! Ni tada, niti se pouzdano zna sada. 
Isprve je u kazalištu bilo zaposleno 99 djelatnika, od toga 21 u mađarskoj drami, a 16 u srpskoj, nadalje 22 su u općem, a 30 u tehničkom sektoru. Pada u oči da je scenskih izvođača upola manje od neumjetničkog osoblja, što je daleko od prihvatljivog i snošljivog. 
Organizacija subotičkog kazališta, sistematizacija radnih mjesta, unutarnji odnosi i estetička paradigma vraćeni su na stanje od prije 1985. godine, a suradnja dvaju ansambala, srpske i mađarske drame, uglavnom je prigodna ili tek simbolično neobvezujuća. Od nedavna su sve glasniji oni dijelovi mađarske kulturne elite iz Subotice koji se zalažu da se mađarski ansambl posve osamostali i izdvoji iz postojećega teatra kako bi se formiralo samostalno mađarsko nacionalno kazalište, odbacujući misao o poticanju razvića jedne multikulturne scene, s ciljem poticanja zajedničkih projekata. 
No, ne misle svi tako. Primjerice, glumac i redatelj András Urbán, idejni tvorac i nesporni vođa mađarskog alternativnog teatra Dezső Kosztolányi, dugogodišnji bliski suradnik Ljubiše Ristića, svojedobno je skrenuo na sebe pozornost postavkom predstave Vojcek, s kojom je 1992. godine na Bitefu osvojio specijalnu nagradu festivala. Na pitanje koliko je i na koji način suradnja s Ristićem utjecala na njegova kasnija kazališna shvaćanja i ostvarenja, među ostalim je istaknuo: 
»Malo je ljudi koji su radili s Ljubišom Ristićem ili stvarali u njegovoj blizini, a da to razdoblje ne smatraju značajnim i važnim. Držali smo ga za gurua, učitelja, ili bolje reći čovjeka koji je uistinu dobar u onome što u kazalištu čini. Ponekad sam čak bio kritiziran, jer sam tobože tada i uza nj naučio i usvojio neke navodno loše principe. Ja mislim upravo suprotno, možda sam baš tada usvojio, naučio i nastavio vrlo ozbiljno promišljati što je to što kazalište može biti.« (Urbán, 2010.) 
A kada je riječ o festivalima koje su pokretali i organizirali Ljubiša Ristić i Nada Kokotović uz suradnju s drugim istomišljenicima iz KPGT-a i subotičkog kazališta, nesumnjivo je da su oni ostavili dubok trag na kazališnu i festivalsku situaciju, ne samo u Subotici nego i u drugim krajevima bivše Jugoslavije (Budva, Kotor i dr.), nametnuvši potrebu daljeg osmišljavanja i konceptualizacije kazališnih festivala uz preciznije određivanje njihovih profila. 
Recimo na kraju – doista je nedvojben utjecaj nekoliko ideja uobličenih među vodećim protagonistima KPGT-a koje su podržavale misao uspostave koncepta Grada teatra i ostvarenja desetaka umjetničkih produkcija ostvarenih u kulturnoj ponudi i stvaralaštvu Subotice, počevši od teatralizacije ulica i trgova Subotice s Madách komentarima, preko Shakespeare festa, Molière festa, YU festa i ciklusa Balkanskih tragedija – do koncepta Grada teatra, što će na svoj način potaknuti festivalsku praksu u Subotici i pogotovo na Paliću, gdje datira od posljednjih desetljeća XIX. stoljeća u tada glasovitu lječilištu i banjskom odmorištu.
(Palić, 1. travnja 2016 – xy, srpnja 2019.)