Arhiv tekstova

Ukorak s vremenom

Vrijeme žetve za vojvođanskog i slavonskog paora oduvijek je bilo i vrijeme slavlja, vrijeme kad bi dolazili na naplatu prvi usjevi kroz godinu. Prikupljala bi se ljetina sitnoga zrna, što je za sve oduvijek bio ne baš mali posao. Prije svega, trebalo je puno ljudske radne snage. Imućni su sve rješavali angažiranjem nadničara, a sirotinja organiziranjem mobe. Iako se u naprednijim zemljama već puno toga radilo uz pomoć strojeva, u poslijeratnim godinama, onima nakon 2. svjetskog rata, najviše žetvenih poslova na ovim prostorima obavljalo bi se ručno. Pokosilo bi se, povezalo u snoplje, svozilo na guvno u kamare i čekalo bi se da dođe jedini stroj u uporabi u procesu žetve, vršalica. U tim godinama masovno formirane zadruge, poljoprivredna dobra i kombinati nastojali su, koliko god je to bilo moguće, unaprijediti i ubrzati proizvodnju primjenom novih, za ona vremena vrlo naprednih tehnologija. Kombajni su strojevi za žetvu raznih žitarica, uljane repice, soje, graha, graška i sl. Proces žetve se sastoji iz košenja i vršenja žita, te završnog razdvajanja zrna od slame i pljeve. Taj proces se do kraja 19. stoljeća u cijelosti radio ručno. Mehanizacija žetve počela je pojavom parnih strojeva. Prvi strojevi bili su stacionarni, odnosno vučeni konjima. I pogonski, parni stroj morao je na lokaciju vršidbe posebno biti dovučen. Kasnije su za pogon prvih, tada još drvenih, vršalica u uporabu ušli traktori. Pedesetih godina dvadesetog stoljeća pojavio se traktorom vučeni kombajn, a vrlo brzo naslijedio ga je moderni kombajn s vlastitim pogonom. Moderni kombajn ujedinio je sve funkcije neophodne za žetvu: košenje, vršenje i pročišćavanje. Njegovom uporabom brzina žetve se uvišestručila, a osim količine i kvalitete žetve se znatno poboljšala. Vremenom, kombajni su usavršavani, pa danas u žetvi viđamo moćne strojeve, s punom primjenom elektronike i hidraulike i snage motora od 400 i više KS. Na fotografiji iz 1956. godine, koju i danas u obiteljskom albumu čuva Hvaranka iz Sonte, ili, ukoliko vam je draže, Sonćanka s Hvara Ana Tudor, u akciji je prvi kombajn koji je pribavljen za potrebe Poljoprivrednog kombinata Mladi borac iz Sonte. »Za sve nas u selu, osobito za stariju djecu, prvi kombajn, koji se pojavio na parcelama Mladog borca, bio je pravo čudo tehnike. Stariji, oduvijek skeptični kad su u pitanju novotarije, nepovjerljivo su odmahivali glavama, govoreći da to čudo neće u njihova žita, jer će ih izgaziti i uništiti dobar dio ljetine. Kad je prvi kombajn dovezen na Mladi borac bila sam jedanaestogodišnjakinja, a među vršnjacima sam bila sva važna, jer je majstor i prvi rukovatelj tim strojem, po dužnosti i grupovođa prateće ekipe, bio moj bliski rođak Stipan Vodeničar (1926.). Ponekad bi mi dopustio i da se s njim provozam jedan krug na platformi kombajna, pa su me ostala djeca gledala s velikom zavišću. Nažalost, od ostalih osoba na fotografiji ne znam nikoga, a moj rođak je prvi zdesna. Znam da je takav kombajn ubrzo pribavila i Poljoprivredna zadruga u našem selu, koja je za novčanu ili robnu nadoknadu vršila usluge i malim paorima, pa kad je nepovjerenje u novotarije splasnulo, sve više ljudi je u žetvi angažiralo kombajne. Ovaj prvi sonćanski kombajn za mene nije samo puki stroj nego je simbol jednog nepovratno izgubljenog vremena, simbol mojega prelaska iz djetinjstva u rano djevojaštvo i simbol žetvi kakvih danas više i nema«, sjetno završava priču Tudorova.
Ivan Andrašić