Iz ljubavi prema »dobrim građanima Petrovaradina«

28.06.2019

Magija grada Petrovaradina, toliko zanimljiva vojnim stratezima, već gotovo 200 godina zapisana je i u obliku kulturne povijesnice, pisane u maniri građanskoga i znalačkoga prikaza ozračja ovoga naselja i podrobnoga opisa života u njemu. Godine 1820., naime, Franz Schams (1779. – 1839.), ovdašnji ljekarnik, odlučio je Petrovaradinu podariti ono što u to vrijeme nisu imali ni mnogo veći gradovi Carevine. Kako bi se dobro razumjelo otkuda Schamsu motivi za ovakav pothvat, potrebno je upoznati se sa životom ovoga neobičnoga negdanjega Petrovaradinca. Schams je rođen u današnjoj Češkoj, a po podrijetlu je sudetski Nijemac. Kao prilično imućan magistar farmacije dolazi u Petrovaradin, najvjerojatnije 1802., te kupuje kuću i ljekarnu koja se i danas nalazi u podgrađu Petrovaradinske tvrđave (Beogradska ulica 15). Bila je to prva ljekarna u Petrovaradinu koja je imala dozvolu za rad i s civilima. Počela je raditi 1765. godine. Schams se ubrzo ženi Theresiom Chadi, no taj brak nije bio sretan. Financijski je, pak, Schams, ojačao i proširio ljekarnički posao na Karlovce i Zemun. Petrovaradin je prestao biti mjesto njegova boravka 1818. godine, kada prodaje ljekarnu, seli se u Peštu, napušta ljekarništvo i počinje se baviti uzgojem vinove loze, o čemu je također ostavio bogatu pisanu ostavštinu. Za svoj uspješan rad u područjima poljoprivrede, poznavanja prirode i zemljišta, hortikulture te gospodarstva bio je više puta nagrađivan. Na putovanjima, tijekom sakupljanja građe za svoje znanstvene studije, Schams je obolio od tifusa i umro na području ondašnjega Beljskoga vlastelinstva. Praunuk Franza i Theresie Schams bio je Antun Gustav Matoš koji je, čini se ironičnim, 1894. bio zatočen u vlažnim zatvorima Petrovaradinske tvrđave, nedaleko mjesta gdje je njegov pradjed živio kao ugledan građanin. Njegov potomak bio je i dr. Ferdinand Schams (1844. – 1910.), utemeljitelj prvog Državnog kemijskog laboratorija u Srbiji (1873.) i osobni prijatelj kralja Milana Obrenovića.

Precizno i lucidno

Do svojih preciznih i lucidnih zapisa o Petrovaradinu i Petrovaradincima Schams je dolazio slušajući kupce koji su dolazili u njegovu ljekarnu, i istražujući tragove onoga što je čuo. Ljekarna Kod zlatnoga orla, naime, bila je stjecište dinamičnoga društvenoga života Petrovaradina. U nju klijenti, bili oni iz vojnoga ili civilnoga staleža, nisu dolazili samo poradi lijekova, već i da bi se susreli, potužili, utješili, dali ili primili informacije, potrebne ili baš i ne. Zove ih, u posveti ove knjige, »dobrim građanima Petrovaradina«. Zaista, način na koji ih podrobno opisuje ne ostavlja čitatelja u sumnji da su oni bili samo objekt proučavanja. Naprotiv – nemirni Schams se vrlo dobro osjećao u Petrovaradinu. Njegov osjećaj za značaj mikropovijesti, posebno Srijema, o kojem je, kako kaže, toliko malo pisano, ostavio nam je nevjerojatno precizno svjedočanstvo. Ono osobito rječito govori u prilog posebnosti Petrovaradina, koja daleko nadvladava njegov vojno-strategijski značaj. Nije pretjerano tvrditi, također, da se u Schamsovom pristupu opisima prilika u Petrovaradinu osjeća i duh Friedricha Wilhelma von Taubea i njegova čuvenog Opisa Slavonije i Srijema 1777/8., koji je Schams i citirao.

Znamenitosti i stanovništvo

Osim opisa same Tvrđave, u prvom poglavlju dani su opisi industrije (»radinosti«) i trgovine, i »nekih znamenitosti u okolici« (među kojima je naročito istaknuo Novi Sad). Drugo poglavlje opisuje petrovaradinsko stanovništvo, njihov jezik, moralni karakter, vjeru, škole, prosvjećivanje i pomodarstvo, tjelesne potrebe (hrana i piće), zabave, zvanja, svakodnevnu službu u garnizonu, te petrovaradinske domobrane i zatvorenike. Ovdje je Schams statistički vrlo precizan, u pogledu broja pripadnika Vojske, kao i stanovnika Podgrađa.
»Po podrijetlu, jeziku, vjeri i obrazovanju, žitelji podgrađa su većinom Hrvati. Hrvat još uvijek voli svoje duhovno naslijeđe, stare izrijeke, običaje, navike, a inače je dobrodušan, gostoljubiv i pouzdan. Iako zbog neke od ovih osobina ponekad trpe, loše osobine nema veliki broj ljudi, a i oni koji ih imaju nemaju presudan utjecaj na cjelinu« (str. 134.). Još nam jedan citat može ponešto pojasniti, jer je tadašnja Schamsova ocjena aktualna i danas, ili je, pak, nagovještaj stanja koje u Petrovaradinu danas poznajemo. »Ovdje prost narod koji živi u predgrađima, obično naseljeni Hrvati, govore hrvatsko-slavonski. Ovo odstupanje od pravog hrvatskog jezika ne smije nas buniti, jer su ovi Hrvati sa svih strana opkoljeni Srbima, koji govore jezikom vrlo srodnim hrvatskome jeziku, te je kroz prilagođavanje i pretapanje susjednih naroda moralo doći do gubljenja pojedinih jezičkih osobenosti. Zbog stalnog prisustva vojske i mnogih javnih službenika, njemački jezik je najviše u uporabi, te se na njemu odvija i službena prepiska. Već je sada mali broj Hrvata koji ne govore njemački, odnosno većina ga razumije i može se putem istog sporazumijevati« (str. 98).

Detaljno svjedočanstvo

Treće poglavlje govori o zdravstvenim prilikama vojnih zgrada u odnosu na civilne kuće, o ustanovama za održavanje čistoće i pružanje milosrđa, zatim je tu poglavlje »Ukazivanje na stanovite utjecaje prošlosti i sadašnjosti na zdravlje građana i vojnika, i primjereni i izvodljivi prijedlozi mjesnoj zajednici kako bi se ti utjecaji učinili neškodljivim«, te vrlo precizan bilten o bolestima i neka »uputstva ponašanja za pridošlice«.
Nije, možda, lako današnju Tvrđavu, Gradić te Ljudevitov i Rokov Dol gledati iz perspektive društva kakvo je stvorila i održavala država čiji je Petrovaradin bio sastavni dio do prije stotinjak godina (u razdoblju nastanka ove knjige to je bila Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, u sastavu Austro-Ugarske Carevine). Vjerojatno nije svrsishodno ni s previše nostalgije zamišljati vrijeme kojega više nema, jer se tada oči vrlo lako zamute emocijama. Ova knjiga može odlično služiti kao rijetko i vrlo detaljno svjedočanstvo svakodnevnoga života Hrvata u Petrovaradinu i to iz objektivnog i strogoga pera nekoga tko nije bio Hrvat. Muzej grada Novog Sada započinjanjem edicije Petrovaradin i postavljanjem ove knjige na svoje internetske stranice pružio nam je sjajnu mogućnost da osjetimo koliko je Petrovaradin bio poseban, te da sami ocijenimo što je od te posebnosti ostalo.
Marko Tucakov