Arhiv tekstova

Put nasljedovanja

Isusovo javno djelovanje započelo je u Galileji, a kada se ispunilo vrijeme zaputio se u Jeruzalem da dovrši svoje poslanje. Na putu iz Galileje u Jeruzalem susretao je brojne ljude, naviještao je kraljevstvo Božje i činio čudesa, pa je taj put bio svojevrsna škola nasljedovanja za njegove učenike koji su ga pratili. To je najsnažnije izraženo kod evanđelista Luke. Isus na svom putu, koji preko muke vodi do uskrsnuća i našeg spasenja, poučava i osposobljava učenike kako da nastave širiti radosnu vijest i učine sve narode njegovim učenicima. Isus ih poučava putujući u Jeruzalem, a oni će iz Jeruzalema putujući širiti evanđelje po svijetu. U Lukinom evanđelju ove trinaeste nedjelje kroz godinu sabrano je nekoliko manjih slika s tog Isusovog puta koje pojašnjavaju što znači nasljedovati ga i što na tome putu nasljedovanja očekuje čovjeka (usp. Lk 9,51-62).

Kušnje na putu

Isus je na putu od Galileje do Jeruzalema morao proći kroz Samariju, a znamo da Samarijanci i Izraelci nisu bili naklonjeni jedni drugima. Pa tako stanovnici samarijanskog sela, čuvši da Isus sa svojim učenicima putuje u Jeruzalem, odbijaju primiti ih. Na ovo samarijansko odbijanje učenici Jakov i Ivan reagiraju potpuno ljudski, žele se osvetiti i kazniti neljubazne domaćine: »Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« (Lk 9,54). No, ovakva reakcija suprotna je onome što Isus naviješta, suprotna je svemu što je došao donijeti među ljude, pa stanovnici Samarije ostaju pošteđeni, a učenici dobivaju prijekor. Ovaj događaj je dio škole za Isusove učenike. Njihove reakcije ne smiju biti posve ljudske, već pročišćene onim što su čuli, vidjeli i doživjeli dok je on bio među njima. Znao je Isus da će oni u budućnosti, dok bez njega budu širili evanđelje, naići i na gora odbijanja i na ružnije postupke. Zato ih poučava da uvijek moraju djelovati u skladu s onim što su od njega primili. Po tome se Isusovi učenici moraju razlikovati od ostalih.
U nastavku puta oni susreću više ljudi koji Isusa trebaju i žele ići za njim. Ali, on na kušnje stavlja njihove želje, želeći im dati do znanja da njega nasljedovati nije jednostavno i lako te da je za to potrebno mnogo više od početnog zanosa. Zato Isus prvoga čovjeka koji je izrazio želju ići za njim upozorava »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio« (Lk 9,58). Time želi poručiti da na njegovom putu nema sigurnosti u ljudskom smislu. Biti Isusov učenik je život pun neizvjesnosti, a onaj kojemu je prioritet sigurnost u ovome svijetu ne može ići Isusovim putem, jer se ne može potpuno posvetiti životu za kraljevstvo Božje.
Sljedeći koji dolazi k Isusu želi ga slijediti, ali pošto pokopa svoga oca, no Isus mu govori: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje« (Lk 9,20). U ovim riječima skrivena je poruka da kraljevstvo Božje ne trpi nikakva odgađanja, ono želi da mu se posvetimo odmah i ima prednost ispred svih drugih ovozemaljskih stvari. Tko ga želi odmah, mora djelovati i živjeti za njega. U tom kontekstu Isus još manje ima razumijevanja za čovjeka koji se najprije želi pozdraviti sa svojima: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje« (Lk 9,62).

Bog ispred svega

I danas bi ljudi slijedili Isusa, ali kao i u ono vrijeme često nisu spremni na sve ono što to nasljedovanje podrazumijeva. Teško nam je svima zatomiti u sebi taj isključivo ljudski pogled na svijet. Često smo osvetoljubivi, poput Jakova i Ivana u Samariji. Znamo i pričamo drugima da treba praštati, a onda kada smo u poziciji da mi trebamo oprostiti, teško to činimo jer želimo uzvratiti istom mjerom, ponekad i gorom.
Također, čovjek dvadeset i prvog stoljeća teško može bilo što staviti ispred materijalne sigurnosti. Kao da je cijeli ljudski život usmjeren na stjecanje bogatstva. Jednom prilikom Isus je rekao »Ne možete služiti Bogu i bogatstvu« (Lk 16,13). Naše srce može imati samo jednog gospodara, dakle ili ćemo hitati putem kraljevstva Božjeg ili putem materijalne sigurnosti.
A ako smo i spremni staviti Boga ispred novca, jesmo li ga spremni staviti i ispred ljudskih obzira i nametnutih društvenih shema? Isusov učenik ne smije biti zaustavljen preprekama ovoga svijeta, ako ide Kristovim putom, putom Božjeg kraljevstva, na njegovom putu nema prepreka. Ako dozvoli da ga u nasljedovanju Krista zaustavi bilo što što je od ovoga svijeta, onda ne ide pravim putem.