Arhiv tekstova

Nevrijeme za dvije medalje

Jedna od mojih grešaka koje sebi priznajem je veliki otpor koji sam pružila svojoj majci kada me je htjela učiti mađarski. Dovijala se ona na sto načina, a ja opirala na sto i jedan. Sjećam se, već smo digle ruke i ona meni dodaje žlicu i izgovara je na mađarskom, a ja je ne čujem, ne obraćam pažnju, i to ne iz revolta, odluke ili bijesa nekog nego iz totalne nezainteresiranosti, a to je najgore. I sad imamo stariju glavu za koju se jezik teže lijepi, žal i želju i jednu izgubljenu šansu. 
Ovo s jezicima pričam sada i ovdje, jer mi je i Mađarska jedna velika nepoznanica u smislu destinacije i pri tome mislim gotovo na cijelu zemlju. U redu, mogla bih izuzeti Budimpeštu, Segedin, Baju i Pečuh. Od cijele zemlje samo četiri mjesta na koja me je put nanosio. I sada bih mogla kriviti Mađare što izbjegavaju engleski i što je prosto nemoguće pronaći turističke ili bilo kakve informacije na engleskom, a što samim tim i otežava organizaciju puta. Ili bih mogla kriviti naše agencije ili bilo koga trećeg što slabo nude ponude u Mađarskoj na srpskom jeziku. Ili sve kreatore sadržaja na internetu što je gotovo nemoguće naći nešto na srpskom. Lako je naći krivca u drugome, pa bih mogla ja napraviti podužu listu. Ali, neću. Sama sam kriva. 

Pravac Tolna

Još jedan od razloga što volim sportska dešavanja je što nam otkriju i nove predjele. Ovog puta je glavni krivac veslanje, preciznije dragon boat natjecanje i to na državnom nivou u zemlji u kojoj je ovo veoma razvijena disciplina i mi na tom natjecanju. Destinacija Tolna i skoro da za nju nisam ni čula. Kažem skoro, jer sam nedavno susrela veslače koji su iz Tolne i to mi je bila prva informacija. 
Ne znam krenuti li prvo s pričom o Tolni ili o natjecanju, izazovima i pobjedama. Tolna nije usamljena priča za sebe. To je gradić koji je u sklopu istoimene županije koja je smještena u južnom i središnjem dijelu Mađarske. Sjedište ove županije je Szekszárd, a tu su još i Bátaszék, Bonyhád, Dombóvár, Dunaföldvár, Gyönk, Nagymányok, Paks, Tamási, Tolna i Simontornya i vjerujte mi da svaki ima bajkovite predjele i da imam namjeru obići ih. Uz podatke koje sam pročitala i navela važno je reći da smo mi bili samo u kampu poznatom kao Fadd-Dombori i to samo u dijelu koji je smješten na rukavcu Dunava, a koji je branom spojen s rijekom. Moram reći kako sam mislila da je riječ o jezeru. Netko je napomenuo kako u tom dijelu rukavci umiju biti dugački i po 25 kilometara. Nevjerojatno je koliko je cijeli kompleks velik, uređen i kako na njemu možete pronaći baš sve što vam je potrebno za fin i opušten vikend i tu mislim na obalu, Sunce, hlad, igrališta za djecu, mjesto za šator, vikendicu za iznajmiti, dobar i pristupačan restoran, ljubazne ljude, prodavaonicu, klupe i stolove, čamce, labudove... Ukratko: pravi mali raj. Dakle, upišite Fadd-Domori. Mjesto nije daleko, udaljeno je od granice sedamdesetak kilometara.

Malo sportske hvale

Postala je već tradicija da kada veslači HKUD-a Vladimir Nazor, Salašari somborski odu na neko natjecanje, osvoje i medalju. Nismo ni ovoga puta htjeli tu ništa mijenjati. No, da ne bude ovaj šaljivi uvod shvaćen kao neskromno hvalisanje, evo kako stvari stoje. Natjecanje je bilo organizirano kao državno prvenstvo Mađarske na kom su sudjelovale i ekipe amatera u čijoj smo grupi i mi odmjeravali vesla. Došli smo s muškom ekipom i ekipom mixa, a utrke su za obje ekipe bile na 200 metara i 2 kilometra. Da ne bih duplirala objave iz rubrike sporta, samo ću navesti da je medalja zasijala kod momaka, i to bronca na 2 kilometra i srebro na 200 metara i sve to ću upakirati u podatak da je to prvi put u povijesti ovog natjecanja da neka ekipa izvan granica Mađarske stavi ovakvo odličje oko svoga vrata. Poseban sjaj.
Osim oluje koju smo doživjeli na povratku kući i koje su sve češće, a za koje snosimo odgovornost na prvom mjestu mi ljudi, dojam je da gdje god se okrenuli, postoji neko divno mjesto koje nas čeka i zato se na put treba poći.
Gorana Koporan