Arhiv tekstova

Tragedije stare Subotice

Poznati subotički arhivist i analitičar povijesnih dokumenata Gašpar Ulmer navodi kako je turska vojna posada napustila Suboticu vjerojatno 1686. godine, kada su Budim i Segedin oslobođeni osmanlijske vlasti, ali se turska vojska i kasnije, između 1686. i 1697. godine preko Tise vraćala, pa čak izvjesno vrijeme i zaposjela grad i tvrđavu. Upravo su iz tog razdoblja ostala predanja o bježanju i stradanju stanovništva. 
Vrijeme od odlaska osmanlijske vlasti (uzimajući spomenutu 1686. godinu) do 1743., kada je dotadašnjem vojnom području dodijeljen status varoši s civilnim tijelima i upravom, uobičajeno se smatra razdobljem Vojne krajine ili Vojnog šanca, no Ulmer smatra bitnim podijeliti ga na dva perioda, stoga što je Potiska vojna granica, kojoj je pripadalo i subotičko područje, formirana 1702. godine. U pokušaju opisa atmosfere i događanja u temelju formiranja Subotice kao naselja, varoši i konačno grada, po Ulmeru je bitna podjela na razdoblje između 1686. i 1701. i ono između 1702. i 1743. godine. 
»Vrijeme od 15 godina koje obuhvaća prvo razdoblje smatra se najtežim i najtragičnijim u povijesti Subotice. O nekom ekonomiziranju u to vrijeme ne može se govoriti, jer se uvijek radilo o bitisanju, o očuvanju golog života, o pribavljanju minimalnih namirnica i često samo o defenzivnoj borbi radi spasavanja obitelji i onog osnovnog što je čovjek mogao sa sobom ponijeti« (Gašpar Ulmer: Subotičke novine, 2. veljače 1979. godine, feljton povodom 200 godina proglašenja Subotice slobodnim kraljevskim gradom). 
»Austrijska vojska je odmah poslije protjerivanja Turaka s ovih teritorija od 100 mjesta subotičkog i somborskog sreza zahtijevala takva davanja za izdržavanje vojske kojim iscrpljeni narod sigurno nije mogao udovoljiti. To je razdoblje glavne kolonizacije Srba, Bunjevaca, Dalmatinaca, Hrvata, Šokaca, Ciprovaca, Kalotnjaka, i to s juga, zapada i sjevera. Kolonizacije su se odvijale u više navrata. Možemo li zamisliti život ljudi koji su došli na široke prerije, u močvare, bez utočišta, s minimalnim životnim namirnicama i odjećom? Tu ih je dočekala glad, jad i neprestani rat, jer su turske čete iz Banata stalno upadale u ove krajeve. U to vrijeme su veoma humanu ulogu odigrali redovnici-franjevci, koji su stalno bili s narodom.
Tada se pojavljuje i prvi subotički kapetan Luka Sučić, koji je bio vojni i civilni gospodar grada… U govoru koji je održan prilikom sprovoda Luke Sučića (mlađeg – prim. a.) 1747. godine, navodi se da je ta obitelj došla iz Dubrovnika, iz Dubrovačke republike…« (Gašpar Ulmer: Subotičke novine, 9. veljače 1979. godine).

Prve bebe u matičnoj knjizi

Detaljnu, vrlo zanimljivu i nadasve stručnu analizu starih matičnih upisa, dragocjenih povijesnih dokumenata na (staro)latinskom jeziku, sačinio je msgr. Stjepan Beretić, župnik subotičke katedralne župe sv. Terezije Avilske, za znanstveni skup 300. obljetnice osnutka Franjevačke rezidencije u Subotici. Iz ove analize uočljiv je razlog zašto je genealogiju starih subotičkih obitelji iz tog ranog razdoblja (pa i obitelji Sučić) teško »pratiti« kroz prve godine (pa i desetljeće) nastajanja matične knjige: u pojedinim godinama nije bilo upisa zbog teških životnih okolnosti!
Evo pojedinosti, kao i drugih zanimljivih detalja vezanih za najstarije upise krštenih, vjenčanih i umrlih, na temelju analize msgr. Stjepana Beretića:
Kad spominjemo najstariju subotičku maticu, dobro je znati da ta knjiga već na svojoj prvoj stranici nosi naziv »Knjiga u koju se upisuju imena krštenih, vjenčanih i umrlih u mjestu i crkvi subotičkoj pod starateljstvom Reda Manje braće provincije Presvetoga Spasitelja u Mađarskoj prepisana 1717. godine«. Ta stara subotička matica sadržava različite matice koje su franjevci dali uvezati u jednu knjigu. Radi se, dakle, o zbirci najstarijih matica. Svaka od matica ima svoj niz brojeva.
Matica krštenih ima 234 stranice. Ta knjiga obuhvaća – s prekidima – vrijeme od 1687. do 1756. godine, a sve je upisano od 1. do 234. stranice. Prijepis matice krštenih ima u naslovnoj rubrici godinu, dan i mjesec, ime krstitelja, ime krštenika, ime i prezime oca, ime i prezime majke, ime onoga koji je dijete držao. U rubriku majke se nerijetko upisivalo samo njezino ime, ali ima i krštenika kod kojih nije upisano ni ime majke kao na primjer u prva četiri mjeseca 1700. godine. Osobna su imena pisana latinskim jezikom, ali se ipak povremeno nađe neko neprevedeno ime.
Matica potvrđenih se nadovezuje na maticu krštenih tako da poslije 234. stranice matice krštenih počinje niz novih brojeva stranica od 1 do 35. Knjiga potvrđenih obuhvaća subotičke potvrđenike iz 1730., 1734. i 1738. godine.
Matica vjenčanih obuhvaća 97 stranica. U knjigu vjenčanih su upisana vjenčanja od 1718. do 1756. godine.
Matica umrlih je ispisana na 144 stranice. Prema naslovnoj stranici Knjiga umrlih obuhvaća vrijeme od 1718. do 1756. godine. Ipak, u tu je knjigu upisano i 6 pokojnika iz 1717. godine.
Prva upisana subotička krštenja: Premda se latinski za kuma kaže »patrinus«, odnosno »matrina«, u subotičkoj matici se ne spominje ni kum ni kuma već samo »levans« = onaj koji drži krštenika. Ovdje donosimo prve krštenike upisane u maticu.
Dana 1. prosinca 1687. godine krstio je fra Bartul Benjović djevojčicu Katarinu, Ivana Parčetića i Marte rođ. Bilogrivić. Dijete je na rukama držao Marko Grubišić. To je prvi matični podatak u prvoj matici do danas sačuvanoj u Subotici. Istoga je dana fra Bartul krstio još tri djevojčice i to: Angelu, Nikole Kubatovića i Jelene Vuković. Kumovala joj je Stana Merković; Anu, Andrije Dumentića i Janje Tentodarević kojoj je kumovao Jakov Vojnić. Krstio je još i Marijanu, Martina Raića i Kate Milković. Kumovao joj je Petar Đelmić... Zanimljiva su prezimena upisana na toj prvoj stranici. Neka prezimena su i danas poznata, a nekih više nema. Nema u Subotici Bilogrivića, Dumentića, Tentodarevića, Sučića, Pastorovića, Plevića, Mersara, Kuperšića, Tovarića, Čižića, Storukovića, Dertića, Beršića, Goretića, ni još mnogo drugih...

Godine s praznim stranicama

Sudeći po matici krštenih čini se da je razdoblje od 1687. do 1690. godine proteklo u izvjesnom miru. Fra Bartul Benjović je cijele godine upisivao krštenja. Godine 1691. se uočavaju nedostaci i nepravilnosti u pisanju matice. O 1692. godini su subotički franjevci zabilježili da su u to vrijeme Turci stanovali u gradskoj tvrđavi. To su bila vremena kada su Subotičani bježali u pustare Bajmak i Miljkut ili u šupljačke ritove. Tada nije bilo vremena za pisanje knjiga... Jednom su prilikom s patrom Šandorom Španikom proveli šest tjedana u jankovačkim šumama. Nije ni čudo što u studenom i prosincu 1693. nema ni jedne ubilježbe krštenja. Godine 1694. je 19. ožujka upisano samo jedno krštenje uz opasku (na latinskom): »Ostalo ove godine nije ubilježeno zbog različitih nemira. Ni 1695. nije ubilježeno niti jedno krštenje, premda je upravo te godine u jednoj dvorani subotičke tvrđave uređena kapela… Pobjeda Eugena Savojskog pod Sentom 11. rujna 1697. godine je donijela nešto mira i nade i u Suboticu…«.
(Izabrani izvodi su iz teksta »Najstarije subotičke matice« msgr. Stjepana Beretića objavljenog u Zborniku radova sa znanstvenog skupa 3. listopada 2017. godine u povodu 300. obljetnice osnutka Franjevačke rezidencije u Subotici)
U prvom desetljeću osamnaestog stoljeća subotičko stanovništvo pretrpjelo je još jedno izbjeglištvo koje je ostavilo traga u matičnim knjigama, te su 1708. i 1709. godina ostale bez ijednog upisa krštenika, a znatno ih je manje od uobičajenog broja i 1707., 1710. i 1711. godine. Kroničari to objašnjavaju ratnim nemirima. U tim teškim vremenima dogodila se i epidemija kuge, 1709. godine. Naime, Rákoczijeva buna (ili ustanak, kroničari je spominju koristeći oba termina, 1703. – 1711.) potjerala je subotičko stanovništvo još jednom u izbjeglištvo – ovoga puta čak u Petrovaradin ili Petro Varadin, kako bilježi Paškal Cvekan u knjizi Subotički franjevački samostan i crkva o arhivskoj građi i ljetopisima subotičkog franjevačkog samostana, koju čine rukopisne knjige i vrijedan su povijesni izvor. Na glas da su kuruci stigli pod Segedin paleći ispred sebe sve, pod vodstvom franjevaca u nekoliko valova subotičko stanovništvo je izbjeglo u tvrđavu Petrovaradin pod zaštitu carske vojske. Ondje su po jednoj verziji ostali 4, po drugoj verziji 7 godina!
Ratni uspjesi kapetana Luke Sučića vezuju se i za Rákoczijevu bunu, o čemu dr. Ante Sekulić bilježi u knjizi Tragom franjevačkog ljetopisa u Subotici. »Mnogi zapovjednici, koji su sa svojim četama bili uz cara, primili su stanovite nagrade (Sučić i drugi su dobili zlatne lance oko vrata), a mnogi su postigli plemstvo (Luka Sučić je već ranije dobio plemstvo, 1690. godine – prim. a.) – piše dr. Sekulić, uz napomenu o važnom, čak presudnom sukobu kuruca i graničara Luke Sučića kod Kecskeméta. – »Pobjeda Sučićeva riješila je sve o kurucima u Bačkoj.  No tek 1. svibnja 1711. mirom u Satmaru okončana je Rákoczijeva buna.«.
 -nastavit će se-
 Katarina Korponaić
(Podaci i fotografije iz autoričinog istraživanja »Uspon i nestanak subotičkih obitelji Sučića«, Klasje naših ravni, 11-12. 2018.)