Arhiv tekstova

Dvije različite inscenacije – istoga djela

Među ostvarenjima koja su nakon najavljenih značajnih iskoraka dospjela na scenu KPGT-a našle su se i dvije postavke istoga djela, različito urađene premijere prema identičnom tekstu iz dramskog opusa subotičkog spisatelja Petka Vojnića Purčara Hram i njegovi čuvari. Prva inscenacija ovoga, uvjetno rečeno, možda samo dvojca s pomalo problematičnim kormilarom, naprosto se otela Istvánu Laliću jednog ljetnog dana u okviru YU FEST-a ‘88., a druga se zbila 15. listopada 1988. i čini se imala ambiciju biti izrazito kritična prema stvarnosti u kojoj živimo. A još i više prema onoj koja joj je prethodila. No, ipak nije tako, na djelu je i ponešto dobrodošle varke.
Ova je zgoda – ili bi možda bilo prikladnije reći precedens, što ga se može razumjeti i smjerokazom za eventualne slične slučajeve – u središte pozornosti postavila višeslojan tekst univerzalnih poruka, koji zahtijeva i zaslužuje pomni redateljski prinos da bi i glumištu i gledateljstvu omogućio očekivanu spoznaju, zadovoljstvo i moguće poruke. Pokazujući istodobno do koje je mjere eventualno odustajanje od teatru primjerenog stvaralačkog principa rizično za rezultat na sceni. Budući da se prva izvedba, ipak, svela na nedopustivo bučnu barutnu besmislicu, koja svaku, ma i priglupu, pomisao odvraća od kazališta, druga je premijera, skepticima unatoč, dupkom napunila razrovanu kazališnu salu. Tijekom prve izvedbe (one ljetošnje) redatelj je Lalić, tragom vlastita isprve mucajućega dijaloga s Purčarevim tekstom, rasprostro Hram i njegove čuvare – između nekoliko uvjetno lako prepoznatljivo čitljivih scenskih toponima – usuđujemo se reći gotovo doslovce preuzetih iz dramskog opusa svojih, među ostalim i uzora, a onda sve to još žestoko začinio prekomjernom pirotehnikom. Ono što je, uz »smrtonosno ludilo« puščane paljbe i žestokih detonacija, ponajviše zasmetalo publici – grubo je naguravanje, a navodno i po koja ćuška, te je, razumljivo, nezadovoljno pučanstvo gotovo jednodušno odgovorilo napuštanjem gledališta! 
Nakon ovoga, okrstimo ga, međusobnim nerazumijevanjem, uprava je subotičkog teatra odlučila se predstavi Hram i njegovi čuvari, njenom redatelju, a valjda i sebi samoj, pružiti priliku za »popravni ispit«, objašnjavajući taj korak potrebom prilagodbe djela »izvođenju u zatvorenom prostoru«. Ova je prilagodba pokazala kao prvo višeznačne reference Purčareva teksta, te da István Lalić baš i nije lišen darovitosti; dapače, oslonivši se na vokabular kazališnog kazivanja načinio je zanimljivu predstavu. Uz kreativnu potporu glumca Dénesa Döbreia ova se izvedba odmakla od općeg mjesta infantilnog »prijezira prema gomili« – koji uzima kad ovaj kad onaj ideološki predznak – i preobrazila se u složenu dramu ljudskog mravinjaka. 
U tom kontekstu gradogradnja na temeljima gradskog kulturnog kapitala stjecanog kroz prostor i vrijeme vraća se svome smislu: pisac, njegov tekst i dramatizacija, s redateljem i izvođačima. A sve zajedno sada gradi novo polazište oko kojega se koncentrično nižu sudbine i psihološki profili moćnika, stvaralaca, zanesenjaka, istraživača, lovaca i mudraca što ih povezuju i sputavaju ambivalentne niti ljubavi i mržnje, potreba i interesa, dobrano natopljenih tugom prolaznosti, koja poput crne munje uništava sve što zovemo našim životima, ostavljajući tek poneke građevine da svjedoče, kao znamenja ili krajputaši, tijekom pretvaranja ničega u ništa; unutar prostora u kojem se pale i gase i naši životi, uvijek nas nanovo iznenađujući svojim brojnim preobrazbama, mimikrijom, jeftinim podvalama, demonskom destrukcijom i vilenjačkim igrama, iznad i ispod ljudske egzistencije. Ukratko, predstava koja bi po svemu trebala imati publiku, jer je zaslužuje svojim tekstualno-scenskim srazom – o hramu i gradu, koji ga i čini onim što jeste. Najzad, ponavljanjem traženja (i nalaženja) scenske adaptacije unutar pronađenog i suvislog dramskog pisma i s mjerom (od)mjerenih i s razlogom skrivenih ljudskih dubina, ali i hrama i njegova čovjeka. Napose, odlučnim nemirenjem s gubljenjem prava na gledateljstvo zarad pohranjenih vrednota što odonud zrcale.