Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Iz puta tame, u svjetlo

Bolesti ovisnosti čine široku grupu problema koji se vezuju za suvremeno doba. Novije doba donijelo je nove vrste ovisnosti, a pored alkoholizma i narkomanije, kao najpoznatijih, u društvu je sve više prisutna i ovisnost od kocke, ali i ovisnost od interneta i prekomjerne kupovine. Za ovisnost stručnjaci kažu da je moždani poremećaj. U Srbiji je trenutno registrirano oko 500.000 alkoholičara i oko 20.000 narkomana. Bez obzira o kojoj vrsti ovisnosti se radi, svaka direktno ili indirektno narušava ne samo zdravlje već i kvalitetu života pacijenta i njegove obitelji.

Stres – najčešći »okidač«

Faktori rizika nastanka bolesti ovisnosti mogu biti različiti: društveni (društvena i ekonomska kriza, siromaštvo, društvena izoliranost), školski (koji se vezuju za tinejdžersko doba), obiteljski (koji su najčešće ključni za razvoj ove bolesti) i posebna grupa faktora, koju čine same karakterne osobine pojedinaca.
»Uslijed nekog uzroka, najčešće stresa, pojedinci potežu za određenim supstancama koje u njima izazivaju osjećaj zadovoljstva, euforije, dobrog raspoloženja. Postaje im privlačno, pa se njihovo konzumiranje ponavlja. Nakon ponavljanja više puta, čovjek postaje ovisan. Organizam gubi kontrolu nad sobom. To je jedan širok pojam psihosocijalne supstance koja izaziva poremećaj. Tu spadaju klasične droge, od marihuane do kokaina i ekstazija. U tu grupu spada i alkohol, pušenje, igre na sreću, pojedini lijekovi, internet, hrana, ali i kupovina može biti vrsta ovisnosti«, kaže neuropsihijatar Pavle Sklenar.
Kao jedan od najčešćih uzroka zbog kojeg ljudi uzimaju određene supstance su uglavnom određeni stresovi (nesklad u obitelji ili razvedena obitelj), ali uzrok mogu biti i genetske predispozicije.
»Oko 60 posto alkoholičara je prema pojedinim autorima genetski uvjetovano. Nije svaki čovjek koji konzumira alkohol alkoholičar. Adolescencija je jako kritično razdoblje i uglavnom osobe koje u tim godinama počnu konzumirati alkohol u velikom postotku postaju alkoholičari. Također, postoji i identifikacijski faktor. Djeca iz obitelji gdje se pije alkohol i gdje su roditelji alkoholičari često i sami postanu alkoholičari. Oni se poistovjete s roditeljem. Postoje slučajevi da to bude i kontra onoga što je bilo u obitelji, pa djeca postaju pobornici borbe protiv alkohola. No, to je rjeđi slučaj. Psihosocijalni faktori, genetski faktori, stresne situacije u životu, sve su to ‘okidači’ koji jednog dana mogu od osobe stvoriti ovisnika«, navodi dr. Sklenar.
 
Ovisnost – općedruštveni problem

Poražavajuća je činjenica da je posljednjih godina starosna dob ovisnika sve niža. Navodi se primjer djeteta koje je već u svojoj 15. godini života registrirano kao alkoholičar. Zdravstveni radnici ističu da je najvažnije da se problem uoči na vrijeme i da se odmah pristupi liječenju ovisnosti.
»Postoje određene metode liječenja poput stacionarnog i bolničkog. Problem je što ovisnik nikada ne dolazi sam. Nikada se ne javlja spontano, samoinicijativno. Uvijek je primoran ili od psihosocijalnog pritiska društva ili od obitelji. Ovisnici nemaju internu motivaciju nego je ta motivacija vanjska i ona je na ‘staklenim nogama’. Naš trud kod liječenja jest da im imputiramo motivaciju kako bi shvatili što su sebi napravili time što su se izložili nekom psihosomatskom agensu. Kada oni prihvate jedan takav pristup, onda smo dosta postigli. Rezultati liječenja su dosta dobri, ali postoji dosta recidiva. Problem ovisnosti nije samo medicinski nego je to općedruštveni problem. Kada mi kao liječnici ovisnika dovedemo u određeno stanje apstinencije, on se vrati natrag u sredinu koja ga je dovela do toga. Ona na njega ponovno negativno utječe i on se ponovno suočava s istom situacijom u društvu i u obitelji i često dolazi u napast da se vrati istom poroku«, kaže naš sugovornik.
Kao jednu od ključnih stvari navodi podršku obitelji, ali i da pojedinac shvati gdje je griješio, kao i da takav način života mora promijeniti i isključiti se iz one sredine koja ga je stimulirala da postane ovisnik. 

Izvor nade i spasenja

U Vrbovcu u Hrvatskoj nalazi se Zajednica Cenacolo, mjesto koje je tijekom godina postalo izvor nade i uskrsnuća za mnoge izgubljene u svijetu tame i tuge, marginaliziranosti, očaja i ovisnosti. Časna sestra Elvira Petrozzi, danas poznata kao majka Elvira, započela je sa Zajednicom Cenacolo 1983. godine. Odgovor je to Božje nježnosti na vapaj mnogih mladih koji izgubljeni i razočarani traže radost i smisao života. Trenutno postoji 61 bratovština u 18 zemalja svijeta gdje je prihvaćeno oko 1.000 osoba. Zajednica ne želi biti samo mjesto oporavka i socijalne skrbi nego škola života, jedna velika obitelj gdje se prihvaćena osoba može osjećati kao kod kuće i na taj način pronaći vlastito dostojanstvo. Stjepan Mijatović iz Daruvara u Zajednici Cenacolo je nešto manje od četiri godine. Podijelio je s mladima iz Srijema i s nama svoja životna iskustva.
»Imao sam želju posvjedočiti o svom izlasku iz ovisnosti, iz neurednog života i beznađa. Taj put mi nije bio nimalo lagan, međutim isplatio se. Skoro četiri godine sam u Zajednici i ne želim izaći iz nje kao netko tko nije više ovisan nego želim još raditi na sebi i biti potpuno slobodna osoba. Puno stvari ima koje su me kočile u životu, a droga je samo jedna koja je u mom životu bila kriva, koja me je odvela na pogrešan put i izdvajala me iz društva kao nekoga tko je izvan zakona. Ima još dosta stvari koje želim napraviti za sebe i želim živjeti slobodu u punom smislu te riječi«, kaže Stjepan.
On objašnjava uzroke stanja u kom se našao:
»Nisam bio svjestan koliko ovisnost može biti opasna. Upustio sam se u to iz znatiželje, da se dokažem i da budem prvi u nečemu. Međutim, droga je vremenom sve više uzimala maha i ja sam sve manje bio dio svoje obitelji, dio normalnog društva. Kroz razdoblje u kom sam se drogirao upadao sam u razne probleme sa zakonom, obitelji, u odnosima s prijateljima, curama... i sve me to dovelo do toga da sam izgubio smisao života. Jedini smisao mi je tada bio kako se snaći za taj dan, što i gdje uzeti.«

Ohrabrenje

Kako kaže, Zajednica mu je puno pomogla. Njegov prvi kontakt s njom bio je kad je došao na pripremne razgovore u trenutku kada je odlučio da tako više ne može živjeti. Ohrabrili su ga osmjesi na licima momaka koje je tada sreo, entuzijazam i vjera u novi život. Isto to je i sam želio.
»Čovjek se može dići iznad svega toga i taj put je za mene bio čudan. Kada sam čuo da su neki od momaka u zajednici četiri godine i više, bilo mi je sve suludo. Ali vremenom kroz život u zajednici naučio sam se mnogim stvarima: urednosti, dolasku na vrijeme na ručak, odlasku u radionicu. Odnosi u zajednici nisu uvijek sjajni i često dođe do određenih mimoilaženja mišljenja. Ali sam vremenom naučio komunicirati i razgovarati s ljudima i shvatio sam da se problemi ne moraju rješavati galamom i agresijom nego da se može nešto i prešutjeti i riješiti na miran način. Također sam shvatio da moj život ne čine samo par sitnica, površnih stvari, nego da je moj život puno dublji«, zaključuje naš sugovornik.
Stjepan je samo jedan od momaka iz Zajednice Cenacolo koji se zahvaljujući svojoj istinskoj želji za promjenom, kroz promjenu navika i ponašanja te duhovnu izgradnju, uspio izboriti sa svojom ovisnošću i krenuti u novi život. Njegovo svjedočanstvo samo je jedno u nizu mnogih koji su shvatili da ovisnost nije put kojim žele ići nego da žele voljeti sebe i svoj život. 
S. D.

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay