Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Političke podjele sve oštrije

Šef Delegacije Europske unije u Srbiji Sem Fabrizi sastao se prošlog tjedna s premijerkom Anom Brnabić u Beogradu kako bi joj uručio godišnji izvještaj Europske komisije o napretku Srbije u procesu eurointegracija.
Polarizirana politička scena i njen negativan utjecaj na demoktratske institucije, a posebno na parlament, te korupcija, nizak broj osuđujućih presuda za organizirani kriminal i nepostojanje napretka u slobodi izražavanja neke su od ključnih negativnih točki najnovijeg izvještaja Europske komisije o napretku Srbije od ožujka 2018. do ožujka 2019. godine. S druge strane, Srbija je pohvaljena za ekonomske reforme, regionalnu suradnju i uzdržanost u slučaju nametanja trgovačkih taksi od strane Prištine.
O ovom dokumentu Europske komisije i navedenim rezultatima u raznim poljima razgovarali smo s profesorom Fakulteta političkih nauka u Beogradu, politologom dr. sc. Đorđem Pavićevićem.
Odgovarajući na pitanje kako je došlo do toga da mu nije uručen izvještaj Europske komisije o napretku Srbije, Vučić je rekao da su »oni htjeli da mu donesu«, ali da je on imao druga posla. »Ja obično kažem što mislim. Ne mislim da nedostajemo jedni drugima. Pročitao sam jedan dio, drugi nisam imao vremena«. Treba li Vučić imati druga posla i treba li imati vremena pročitati i drugi dio izvješća?
Neke izjave predsjednika ne bi, na žalost, trebalo uzimati previše ozbiljno. Svakako postoji netko u kabinetu tko to čita za njega. Dugo vremena je jasno da Srbija ima predsjednika kome je više stalo do vlastite političke promocije nego do njegove ustavne i političke uloge. Ovu izjavu možemo razumjeti u tom kontekstu kao način da se ublaže nepovoljne političke posljedice negativnog izvještaja tako što će se omalovažiti cjelokupni izvještaj. Zanimljiviji dio ove izjave je da predsjednik misli da ne »nedostajemo jedni drugima«. Nadajmo se da je i ova rečenica dio kontrole štete nastale objavljivanjem ovakvog izvještaja, ali ovakve rečenice mogu biti i najava raskida veze.
U segmentu ovog dokumenta Europske komisije, koji se odnosi na političke kriterije, istaknuto je kako »postoji urgentna potreba« da se stvori više prostora za istinske međustranačke debate, »kako bi se uspostavio proeuropski konsenzus, koji je nužan za napredak države na putu ka EU«. Znamo da je nekoliko oporbenih stranaka započelo bojkot srbijanskog parlamenta početkom 2019. godine. Jesu li prakse vladajuće parlamentarne koalicije dovele do »pogoršanja zakonodavnih debata, čime je umanjena sposobnost parlamenta da nadgleda izvršnu vlast«, kako se navodi u izvješću?
Političke podjele su sve oštrije i to je jedan od razloga za brigu. Drugi, jednako ozbiljan razlog jest što su se političke razlike i podjele izmjestile iz institucija i prelile i na druga područja: ulice, trgove, radna mjesta, porodice, sveučilišta itd. Nakon promjena na mjestu pučkog pravobranitelja i povjerenika za informacije od javnog značaja, Skupština je bila posljednje institucionalno mjesto gdje se mogla čuti bilo kakava kritika vlasti. Praksa podnošenja pohvalnih amandmana na vlastite prijedloge koju je vladajuća koalicija koristila od donošenja proračuna 2017. godine da bi ušutkala i ove kritike bila je kulminacija obesmišljavanja parlamentarne rasprave i gušenja oporbe. Jedini logičan odgovor bilo je napuštanje Narodne skupštine, jer je ona postala samo još jedna pozornica za samohvalisanje, provlačenje protivnika kroz blato, detektivske priče i panegirike – pohvalne govore vođi. To nije moglo proći neopaženo, jer parlamentarizam, bez obzira na njegove uspone i padove, čini neupitnu osnovu europske demokratske države.
Glavna prepreka Srbije na putu prema Europskoj uniji može biti skretanje ka autoritarizmu, upozorio je 3. svibnja Istraživački servis Europskog parlamenta, a analiza Istraživakog servisa pripremljena za europarlamentarce ukazuje na aktualne okolnosti u Srbiji, položaj oporbe, slobodu medija te na preveliko koncentriranje političke moći u rukama bivšeg premijera i aktualnog predsjednika države Aleksandra Vučića. Je li to pogrešna analiza?
Kada se govori o službenim analizama ovog tipa, treba imati na umu da su iznijete ocjene uvijek oprezne i pažljivo politički odmjerene i da, zbog toga, ne odražavaju situaciju u punom opsegu. Prag autoritarne vladavine u Srbiji prijeđen je već duže vrijeme. Mi imamo političku scenu u kojoj Ustav, zakoni i institucije imaju samo sekundarnu ulogu naknadne legitimacije politike Aleksandra Vučića i njegove stranke. Ako predsjednik krši Ustav, tu je Skupština ili Vlada da objasni zašto je mudrost predsjednika ustavna. Ako su nezakoniti veliki nacionalni projekti, tu je Skupština da promijeni zakon ili Vlada da donese uredbe kojima se to ozakonjuje. Predsjednik države miješa se u sve: crtanje trase puta, građenje gondole, kupovinu zlatnih rezervi, ocjene doktorata itd. Građani Srbije žive u državi u kojoj se o svim važnim pitanjima pita jedan čovjek. To je vidljivo čak i na nivou političke estetike, retorike ili rituala što može utvrditi i površni promatrač političke scene: predsjednik maše građanima, njemu se aplaudira i kliče, on igra košarku, šah ili bilijar i uvijek pobjeđuje, njegovo ime se spominje u drugoj rečenici govora, on otvara radove itd., itd.
Odražava li prosvjed 1 od pet milijuna više nezadovoljstvo Vučićem nego potporu njegovim suparnicima?
To je točno i moglo se vidjeti i bez posebnog istraživanja. Prije no što su predstavnici Saveza za Srbiju preuzeli organizaciju prosvjeda, prosvjed su činile najrazličitije grupe od kojih se neke otvoreno nisu slagale s politikom SZS-a. Kasnije su se ove grupe povukle, a organizatori prosvjeda nisu imali odgovarajuće odgovore na zahtjeve ovih grupa i za razloge njihovog nezadovoljstva. Na žalost, ovi prosvjedi nisu dobili odgovarajuću političku artikulaciju prije no što su počele političke borbe za stjecanje političkog kapitala iz prosvjeda. Neke stvari su postignute, ali preostaje, plašim se, duga i mučna politička borba za alternativnu političku artikulaciju nezadovoljstva i za širenje podrške takvoj politici u situaciji kada oporba, stranačka ili ne, nema na raspolaganju dovoljno resursa i institucionalnog prostora za to.
U segmentu izvješća koji se odnosi na pravosuđe napominje se da su preporuke EK iz prethodnog izvješća »samo djelomice uvažene«, te da politički utjecaj u ovoj domeni i dalje zabrinjava službeni Bruxelles. U sažetku Izvješća o napretku Srbije podvlači se kako je »nužno da Srbija znatno ubrza ritam reformi u području vladavine zakona«. Je li pravosuđe u Srbiji neovisno? Postoji li ovdje mogućnost političkog utjecaja na pravosuđe kroz najviša sudačka i tužiteljska tijela – Visoki savjet sudstva i Visoki savjet tužitelja? To je, kako se navodi, »posebno važno kad je riječ o nezavisnosti pravosuđa, borbi protiv korupcije, slobodi medija, kao i rješavanju slučajeva ratnih zločina i organiziranog kriminala u samoj zemlji, ako Srbija želi održati sveukupnu ravnotežu u svojim pregovorima o članstvu s EU«.
To je pitanje koje je odmah adresirano u procesu priključivanja, čak je i pokrenuta procedura izmjene Ustava kako bi se otklonile institucionalne prepreke za otklanjanje utjecaja na pravosuđe. Neslaganja struke i vlasti, koja su brzo uslijedila u pogledu institucionalnih rješenja ovog problema,  ubrzo su pokazala koliko je vlasti stalo do kontrole pravosuđa i koliko im je strana svaka zamisao o podjeli vlasti i uspostavljanju nezavisnih instititucija. Vlast želi da pravosuđe, kao i ostale institucije, učini polugom svoje vladavine, ne nezavisnom granom vlasti. Cirkus koji se pravi oko suđenja naprednjačkim prvacima u Brusu ili Grockoj dobar je primjer kako to izgleda. Tko se želi bolje upoznati s prilično lošim stanjem u pravosuđu može to pročitati na blogu sudije Majića koji se pouzdano, posvećeno i istrajno, uz visoku cijenu koju sada plaća, bavi pitanjem vladavine prava i nezavisnosti sudstva u Srbiji. Možda njegov tretman u javnosti, čak i u skupštinskim raspravama, najbolje govori o odnosu vlasti prema nezavisnosti sudstva i vladavini prava.
U dijelu koji se odnosi na postupke za ratne zločine, u Izvješćuu se ističe potreba da Srbija u potpunosti surađuje s Rezidualnim mehanizmom za kaznene tribunale u Haagu, uključujući i potpuno prihvaćanje i provođenje presuda i odluka tog mehanizma i Haškog tribunala. Te odluke i presude su, kako se navodi, u Srbiji učestalo i javno, pa i s najviših mjesta, dovođene u pitanje. Konstatira se da je u Srbiji provođenje nacionalne strategije iz 2016. godine za istraživanje i kažnavanje ratnih zločina nastavljeno veoma sporim tempom. Zbog čega?
Razlog je dosta jednostavan, a to je visoka politička cijena koju bi ova vlast morala platiti zbog iskrenog razračunavanja s ratnom prošlošću i ratnim zločinima. Najprije, u nekom trenutku takvo istraživanje i kažanjavanje moralo bi doći do »svojih«, onih koji čine formalnu i neformalnu mrežu podrške ovoj vlasti. To su partijski funkcioneri, koalicijski partneri i lojalna oporba, dijelovi organizacija i pojedinci koji aktivno podržavaju vlast, organiziraju skupove, dovode podršku, osiguravaju javne događaje, miniraju, a ponekad i tuku, oporbu. U ovom slučaju to bi bilo imalo sličnosti s razračunavanjem vlasti s njom samom. Osim toga, takva politika bi imala loš odjek u dijelu biračkog tijela. Na žalost, značajan dio biračkog tijela u Srbiji još uvijek ima razumijevanja za takvu politiku prema kažnjavanju ratnih zločina. Ali to je druga i mnogo veća tema.
U segmentu izvješća u kojem se ocjenjuje normalizacija odnosa s Kosovom EK konstatira kako je »potrebno da Srbija učini suštinske napore kako  bi se stvorilo pogodno okruženje za postizanje pravnoobvezujućeg sporazuma«. Što bi konkretno značio taj pravnoobvezujući sporazum (mislim da to većini građana nije jasno)?
Pretpostavljam da takva formulacija znači međunarodni sporazum koji sve strane imaju obvezu poštovati. Naš Ustavni sud je odbio da razmatra Briselski sporazum, jer to nije međunarodni sporazum koji ima obvezujuću snagu nego politički sporazum koji zavisi od volje strana da ga provode. Koju formu bi takav sporazum mogao imati ostaje da se vidi. Pretpostavljam da tu postoji puno pravnih detalja ne samo oko njegovog sadržaja nego i u svezi forme, tko s kim sklapa sporazum s obzirom na to da Kosovo nije priznata država, članica UN, tko ga usvaja itd. To su pitanja za međunarodne pravnike.
Premijerka Brnabić je u nazočnosti veleposlanika Sema Fabrizia rekla da je zabrinjava i plaši situacija na Kosovu, jer imate posla s »ljudima koji su doslovno izašli iz šume«. Što mislite o toj izjavi premijerke?
Premijerka Brnabić sve više preuzima ulogu radikalnog glasnogovornika predsjednika za unutrašnje potrebe. To je uloga slična onoj koju imaju neki ministri u Vladi, Vulin u polemikama s predstavnicima hrvatske vlasti, on i Dačić u komentiranju odnosa s Rusijom, NATO-om ili zapadnim državama itd. Tužno je, i skandalozno, što se to događa u kontekstu koji, u najmanju ruku, zahtijeva diplomatski obzir. Ovo je još jedan pokazatelj odnosa vlasti prema bilo kojoj kritici koja bi mogla doprijeti do biračkog tijela; njena relativizacija i skrivanje je važnije čak od incidenta u odnosima s EU. Vjerojatno će predsjednik, kao autoritativna figura, svojim izjavama gladiti taj dojam, ali onda kada domaća publika bude isključena, u čemu će mu pomoći lojalni mediji.
Predsjednik Vučić je 30. svibnja izjavio da je načinom na koji je nedavno provedena akcija kosovske policije u sjevernim općinama prijeđena granica koju Srbija može trpjeti, te da je time srušeno povjerenje i bilo kakav partnerski odnos sa zapadnim svijetom po pitanju Kosova. Kako komentirate ovu izjavu?
 To je ono što se pažljivo skriva od javnosti sve vrijeme. O kakvom partnerstvu, dogovorima, obećanjima, povjerenju je riječ. Javnost u Srbiji ne zna gotovo ništa o pregovorima koji se vode i oni su svedeni na osobne odnose Aleksandra Vučića s nepoznatim partnerima koji imaju povjerenje jedni u druge. Privatizacija pregovora dovela je građane koji se suprostavljaju takvom načinu vođenja državne politike u poziciju da o svemu mogu samo nagađati, a da glavni glumac može superiorno komentirati tuđe neznanje. Teško je nedvosmisleno reći što znače određeni potezi u pogledu politike Srbije prema Kosovu i obrnuto, jer se oni mogu uklopiti u različite scenarije razrješenja krize, a o scenarijima koji su na pregovaračkom stolu ne znamo ništa pouzdano.
U izvještaju se kaže da su »ekonomske reforme dale neke rezultate, posebno u makroekonomskoj stabilizaciji«, da su »cijene zauzdane i prilike na tržištu radne snage poboljšane«. Zvuči super, ali kako onda objasniti da sve više građana Srbije odlazi u inozemstvo u potrazi za boljim životom i sve više konstatacija da je danas u Srbiji na tržištu radne snage – prekarijat?
 Ovo je veliko pitanje i ne tiče se samo Srbije. U pogledu odgovora na njega preklapaju se interesi MMF, EK i vlasti u Srbiji. I jedni i drugi se slažu da terete krize i makroekonomske stabilizacije (nova mantra za sve) moraju platiti građani za koje su dizajnirane »mjere štednje«. Ove politike imaju za posljedicu očuvanje i uvećanje nejednakosti i zatvaranje perspektive za one u lošijem položaju. U državama poput Srbije one dobijaju oblike ogoljene eksploatacije, preraspodjele, privatizacije i pljačke resursa, čega nisu pošteđene ni rijeke, obale, izvori, zrak, rude, trgovi itd. Malo pažnje je dobilo istraživanje da je Srbija drugoplasirana država u Europi na listi nejednakosti. Vjerojatno je da nepravde, nejednakosti u raznim sferama i nedostatak perspektive, više nego apstraktni makroekonomski pokazatelji, utječu na to da ljudi sve manje žele svoju sudbinu i sudbinu svoje djece vezivati za ovakvu državu. Teško je uvjeriti ljude da trebaju prihvatiti weberovski interpretiranu protestantsku posvećenost koja se ne obazire na vlastito blagostanje u okruženju u kome bezobzirnost i partijska pripadnost postaju instrumenti društvene promocije. Zbog toga, smatram, a to je u ovom trenutku samo vjerodostojna pretpostavka, da migracije koje svakodnevno gledamo nisu samo ekonomske. One više liče na očaj ljudi s Bliskog istoga nego na potragu za većim plaćama i boljim standardom. O tome svjedoče i teške odluke mnogih ljudi u srednjim godinama, koji vjerojatno neće dočekati da uživaju u takvim blagodatima, da s obitelji napuste zemlju. 
Poseban akcent u Izvješću stavljen je na slobodu izražavanja. Srbija nije ostvarila napredak u slobodi izražavanja, iako je u izvjesnoj mjeri u tom području pripremljena za EU, i taj nedostatak napretka sada izaziva ozbiljne bojazni, navodi se u godišnjem Izvješću. Kako se navodi, Srbija treba stvoriti okruženje za neometanu slobodu izražavanja, osigurati poštovanje medijskih zakona, usvojiti novu medijsku strategiju i osigurati odgovarajuće financiranje javnih servisa i transparentnost vlasništva u medijima. Zbog čega je porebno da se državi to predočava u Izvješću? Valjda bi političke stranke koje su u koalicijskoj vlasti, kao i predsjednik i premijerka, to trebali znati.
Mislim da znaju, ali da imaju svoju agendu koja je drugačija. Ona podrazumijeva kontrolu medijskog prostora, ali i pokušaj da se ova kontrola, makar formalno, prilagodi europskim standardima i zakonskom okruženju. Ono što vlast u Srbiji duže vrijeme radi jest da uspostavlja sve snažniju kontolu kojoj pokušava dati europsku formu. Tako je, na primjer, iskorištena prethodna strategija čije je djelomično provođenje iskorišteno za prisvajanje lokalnih medija. Na takav način se tumače ovlaštenja REM-a. Slično je i s korištenjem državnih resursa da se kupuje i financira lojalnost privatnih medija tako da svi plaćaju da bi ih lagali, blatili, prikazivali im skupo plaćene i lojalne zvijezde, zvjezdice ili sportaše, skretali pažnju s nezadovoljstva korupcije, nepočinstava i onoga što se okolo događa itd. Slično važi, u drugoj formi naravno, i za pravosuđe, nezavisna tijela i druge institucije. U svim ovim slučajevima vidimo napor vlasti da se sveobuhvatnoj kontroli da vanjska glazura koja je prihvatljiva europskim partnerima. Problem s ovom strategijom je davno uočen, »nemoguće je varati sve ljude sve vrijeme«, a veoma teško veliki broj ljudi duže vrijeme, ma koliko resursa uložili. Kontrola vremenom postaje sve skuplja, grublja, zahtjevnija i teže provodljiva. Zbog toga ju je teško održati u prihvatljivoj formi koju bi, čak i prethodno blagonakloni izvještaji EK mogli tolerirati. Otvoreno je pitanje kako će izgledati i koliko uspješno će biti discipliniranje medija bez ove formalne glazure, koju je do sada, makar djelomično, osiguravala EU. To će u mnogome zavisiti od primjera uspješnih otpora i mogućnosti medija da prežive nezavisno od izvora koje osigurava vlast.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika