Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Kapele i križevi – nekada i danas

Obilježje vjere, ali i obilježje prostora, križ je vrlo davno u Novom Sadu, te osobito Petrovaradinu, postao prepoznatljivi simbol svega što je kršćanstvo značilo stanovnicima ova dva grada, po mnogo čemu različita, ali već dugo spojena u jednu administrativnu cjelinu. Dušan Salatić, ovdašnji ljubitelj i cjenitelj kršćanskih vrijednosti koje Novi Sad oplemenjuju, prije devet godina izdao je knjigu koja pokušava predstaviti popis križeva koji obilježavaju mjesta ili događaje posebno bitne za ovdašnje kršćane (Krstovi Novog Sada i Petrovaradina, Prometej, Novi Sad, 2010). 

Križevi

Na popisu su i križevi na temeljima ovdašnjih crkava koje su u vrijeme prikupljanja materijala za knjigu bile u izgradnji, pojedini križevi koji su dio crkvenoga enterijera ili enterijera drugih prostora i objekata u kojima su djelovali kršćani (Petrovaradinsku tvrđavu i njezine dijelove krasi devocionalno imenoslovlje, kao i brojna ostala kršćanska obilježja). Polovica od 42 predstavljena križa dio su katoličke baštine, odnosno 15 od 17 predstavljenih u Petrovaradinu, a ostali pripadaju Pravoslavnoj, Slovačkoj evangeličkoj i Starokatoličkoj crkvi. Iako reformati ne rabe križeve, i simbol njihovih crkava, stilizirana zvijezda, našao se u knjizi o križevima (!). Koji god je kriterij uzimao, Salatić nije predstavio sve križeve, a posebno ne sve »kojih više nema«, kako je nazvao jedan dio svoje knjige. Salatić ne govori toliko o križevima samima (o nekima iznosi samo nekoliko rečenica), koliko o širem kontekstu objekata čiji su dio, ali i o samoj povijesti pojedinih kršćanskih zajednica u Novom Sadu. Ipak, gotovo uopće ne detaljizira o, primjerice, osobama koje »stoje iza« križogradnje. Kako bilo, ostaje nam da se zadovoljimo činjenicom da boljega lokalnoga pregleda ove tematike nemamo, a posebno nemamo gotovo nikakvih sistematiziranih podataka iz pera katoličkih publicista.
Kapele 

Novi Sad možda nema dugu povijest, ali je, zahvaljujući značaju koji je dobio, naročito nakon stjecanja statusa slobodnoga kraljevskoga grada (1749.), postao vrlo privlačno mjesto za doseljavanje velikog broja ljudi, različitih svjetonazora i vjeroispovijesti. Za neke vjerske zajednice on je bio, i još uvijek je, obećavajuće misijsko područje djelovanja. Nije to čudno, budući da ovaj grad, osim magnetskoga privlačenja novih žitelja, ima i pozitivan prirodni priraštaj (što su očito dvije povezane pojave). Ta značajka ga čini raritetnom pojavom u sadašnjem društvenom ambijentu Srbije, a tako je već prilično dugo. Osim što su uz rast broja stanovnika u gradu nicale i zgrade u kojima je svaka pojedinačna zajednica obdržavala svoje bogoštovne posebnosti (crkve), gradile su se i kapele i molitveni domovi. Oni su, po tumačenju teologa Romana Miza, koji je pisao predgovor Salatićevoj knjizi Novosadske kapele (Prometej i Malo istorijsko društvo, Novi Sad, 2013.), različite od crkava ne samo u dimenzijama nego i po namjeni. Crkve su, kako on tumači, sakralni objekti za cijelo naselje, a kapele za manje i staleški definiranije skupine ljudi povezane življenjem ili radom na jednome mjestu, ne uvijek blizu objekata cijele crkvene zajednice (samostani, škole, bolnice, neke institucije, pa i neke obitelji). Arhitekturalno su u velikoj mjeri različite od crkava, ali im je liturgijska uloga jednaka. U Novom Sadu je bilo kapela svih ovih tipova. Salatić si je dao truda da iz ljubavi prema Novom Sadu sakupi podatke o 14 aktivnih kapela i devet nekadašnjih (od njih deset pripadaju Katoličkoj Crkvi, oba ovdašnja obreda). Neke od onih koje su bile u uporabi u vrijeme pisanja knjige sada više nisu u tom statusu, primjerice kapela Duha Svetoga na Klisi, koja je netom nakon izdavanja ove knjige desakralizirana i prodana, kao i kapela u nekadašnjem sjedištu Radija Marija Srbije na Telepu. 

»Život« objekata

Podatci koje je autor naveo ne mogu se nazvati sistematiziranima niti uniformnima: o nekim kapelama su oni samo vrlo površni, dok kod opisa drugih autor iznosi niz izvora i, napose, fotografija koje ilustriraju stanje i »život ovih objekata«. Ipak, Salatiću treba odati priznanje, jer nije isključiv, te je ovaj dio pulsa velikoga grada prikazao onoliko objektivno koliko je mogao, u kontekstu prikaza stanja o kapelama svih crkvenih zajednica. Neke kapele ga, očito, fasciniraju. Nije jedini. Primjerice, negdašnja prostrana kalvarija je 1930. godine iz urbanističkih razloga premještena na Katoličko groblje, gdje čami stišnjena na vrlo malom prostoru, s pripadajućim postajama križnoga puta, bez ikakvoga znaka brige o njoj. Razvoj grada je »progutao« i kapelu sv. Ivana Nepomuka na Brkušancu, na lijevoj obali Dunava. Pročelje ove crkve gledalo je u Petrovaradinsku tvrđavu od 1759., kada je izgrađena na tadašnjem pristaništu, do 1929. godine, kada je ovaj poznati svetac branitelj od poplava »napustio« Novi Sad, a njegova kapela, teško oštećena baš u poplavi, srušena. Mladi, a zasigurno i neki stariji stanovnici, prolazeći centrom grada ne mogu nigdje saznati da se u današnjoj Njegoševoj ulici br. 9 nalazio samostan Družbe sestara Naše Gospe od 1871. do 1948. I ne samo to: to je bio veliki školski centar za djevojčice, a redovnice su imale i rašireni pastoral u drugim područjima u cijelome gradu. U ovoj se zgradi (uvrštenoj u knjigu jer se u njoj, naravno, nalazila i kapela), danas nalazi osnovna glazbena škola. Iako se za nju danas gradi veliki i moderni objekt na Limanu, gdje će se uskoro trajno smjestiti, u javnosti se više ne čuju ideje da se u Njegoševoj 9, u zgradi koja je vraćena Katoličkoj Crkvi, (ponovo) otvori srednjoškolski katolički centar. Ta ideja se spominjala više puta prije desetak godina. Tko, uopće, zna da su Kćeri milosrđa sv. Franje, koje je osnovala bl. Marija Petković, od 1962. do 1992. živjele u samostanu u Ulici Vojvode Knićanina 92. Ni njih tamo više nema, kao ni u Pokrajinskoj bolnici u kojoj su radile. 
Danas nema nikakvoga znaka da su na mjestima koja je Salatić naveo ikada postojale crkvene zgrade koje su nekada bile toliko bitne za život velikoga broja Novosađana. Novi Sad, a nije ovo jedini primjer koji ilustrira ovu tvrdnju, selektivnim zaboravom svoje prošlosti plaća danak svojeg vrlo brzog razvitka. Jer kapele nisu samo (bili) objekti ili njihovi dijelovi. Njih su gradili i u njima se molili Bogu ljudi koji su zaboravom na postojanje ovih objekata također zaboravljeni. Nije, dakako, to krivnja autora ove knjige. Život Katoličke Crkve u ovom gradu, lako je zaključiti nakon čitanja obje Salatićeve knjige, ne bi smio ostati bez samorefleksije i samomemoriranja. U protivnom – o našoj će baštini pisati neki drugi, koji možda neće biti uviđavni i objektivni kao što je to Dušan Salatić.
Marko Tucakov       

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika