Arhiv tekstova

Dobri pastir

Četvrta vazmena nedjelja slavi se u Crkvi kao Nedjelja dobrog pastira. Zato nam se ove nedjelje u evanđelju Isus predstavlja kao pastir koji brine za svoje ovce i čuva ih (usp. Iv 10, 27-30). Naravno, ovce za koje on brine su kršćani koji ga slijede i slušaju njegov glas.

Pastir i ovce

Slika pastira poznata je još od starozavjetnog vremena i označavala je odnos Boga i izraelskog naroda u svjetlu koje su i riječi poznatog psalma »Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam…« (Ps 23,1). I vođe naroda koje je odabirao Bog promatrani su kao pastiri. Isus ovu sliku prenosi na sebe, jer on je Božji Sin, koji je dao život za ovce svoje, Otac mu ih je dao i on brine za njih i donosi im život vječni (usp. Iv 10, 29).
Starozavjetnim ljudima i Isusovim suvremenicima ova slika puno je govorila, jer su mnogi među njima bili pastiri i znali su što znači brinuti se za ovce. To je bila posebna vrsta brige, jer im je o ovcama ovisila egzistencija, ali to je bila i ljubav pastira prema svome stadu s kojim je provodio po cijele dane. Ljudi su cijenili životinje od kojih im je ovisio opstanak, voljeli su ih i za njih se brinuli. Zato njima nije smetalo da ih se s ovcama uspoređuje i znali su kolika je Božja briga i ljubav prema čovjeku kad se usporedi s pastirom.
Mnogi ljudi modernoga vremena ovcu nisu ni vidjeli uživo. Oni ne znaju što znači biti pastir i skrbiti za stado. Većina ih se ne želi uspoređivati s ovcama niti želi imati pastira, jer smatraju to pogrdnim. Žele biti samostalni, imati pastira znači slabost i nesigurnost, a to je u modernom svijetu nepoželjno. Samostalnost se cijeni. Čovjek treba biti neovisan, hrabar i odvažan; znači ne treba mu pastir koji će za njega skrbiti i voditi ga. Ipak, iako je među ljudima uvriježeno takvo mišljenje, oni su često nesvjesno izloženi različitim utjecajima putem medija i idu za različitim ovozemaljskim pastirima koji im uvijek nešto obećavaju i nude. Pa iako odbijaju biblijsku sliku pastira i ovaca, ipak tu sliku žive, samo što im pastir nije Krist, nego neki običan čovjek koji u jednom od područja života nudi ono što oni u određenom trenutku traže.
A što čovjek može ponuditi čovjeku? Trenutno rješenje nekih ovozemaljskih problema. Može mu ponuditi samo nešto što je prolazno i vezano za ovaj svijet. Međutim, Krist dobri pastir, nudi svojim ovcama život vječni »te neće propasti nikada« (Iv 10,28). Zar se život vječni može odbaciti zarad prolaznih ponuda ovoga svijeta? Zar se može odbaciti Isus kao pastir i slijediti nekog običnog čovjeka ili neke ljudske trendove, filozofije i načela? Zar išta što je do ovoga svijeta može imati prednost pred onim što nam dolazi od Boga?
Krist je dobri pastir, poznaje i čuva svoje ovce i neće propasti nikada niti ih išta može oteti iz njegove ruke (usp. Iv 10,28). A kad ovca ode od svoga pastira vrebaju je brojne opasnosti, tako i čovjeka koji napusti Isusa.

Sigurnost u Crkvi

Sigurno mjesto gdje dobri pastir okuplja svoje ovce je Crkva. Zato kršćanin sigurnost u ovome svijetu treba tražiti u okrilju crkvene zajednice kojoj pripada, a u kojoj, kao Kristova produžena ruka, o njegovom stadu brinu svećenici i redovnici. Stoga ovu nedjelju slavimo i kao Nedjelju svećeničkih i redovničkih zvanja.
Neka nam ova nedjelja bude poticaj da Crkvu ne promatramo kao mjesto pružanja vjerskih usluga, gdje ćemo doći po krštenje, vjenčanje, sprovod… Ne promatrajmo je kao mjesto čuvanja drevnih običaja koji nas u nju dovode samo za blagdane i neke privatne proslave. Crkva nije dio folklora, ona je mjesto susreta sa živim Bogom kroz zajedničku molitvu, slušanje Božje riječi, euharistijsko blagovanje. U njoj možemo pronaći istinu za kojom čeznemo i tražimo je na pogrešnim mjestima, naposljetku ona je mjesto sigurnosti. Ne sigurnosti od opasnosti na koje mi mislimo kao stanovnici ovoga svijeta, nego sigurnosti od opasnosti koje mogu ugroziti život vječni. Apostoli, kao i svi kršćani prvih vremena, bili su izloženi velikim opasnostima i pogibelji, ali jer su bili vjerni crkvi i slijedili svoga Pastira, zaslužili su vječnost, po Kristovu obećanju.
Zato, nemojmo se sjetiti našeg dobrog pastira samo kada smo u nekoj potrebi, ili kada nas na to potiču naši običaji. Slijedimo ga svakoga dana u svemu što radimo i ne zaboravimo da nam je Crkva jedino sigurno utočište dok ne stignemo k njemu u vječnost.
Ana Hodak