Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Dubrovnik I. dio

Tezu ako nešto dovoljno jako želiš sve sile će se potruditi da to i dobiješ, umalo da zamijenim tezom ako nešto dovoljno jako želiš sve sile će se usmjeriti da ti to pokvare. Mjesecima jedva čekam put u Dubrovnik. Mnogo posla, obveza, gusti rasporedi i ostale stresove sam prevladavala razmišljanjem da me na kraju svega čekaju četiri dana u Dubrovniku i meni je to bilo dovoljno. Ako sam bila preumorna, zamišljala sam sebe kako sjedim na plaži i ne radim ništa. Nije me brinulo ni to što nisam stizala trenirati za prijavljeni polumaraton – pa istrčat će ga moja glava, samo da je malo rasterete ovi poslovi. Dakle, ništa mi nije smetalo. 
U srijedu odrađen posljednji veliki događaj, spakiran kofer i ostalo je samo da pomognem u selidbi, dočekam petak i krenem na put. I onda me je ušinulo. Iznenadna velika bol u leđima i u tren zaljuljani svi planovi. Malo je reći da mi je od boli pozlilo, da sam završila na stepenicama zgrade i da nije to ono što me brine jer kao što slutite sa mnom je sada sve u redu i stigla sam do Dubrovnika. Brine me činjenica da je pored mene koja ležim na stepenicama zgrade prošla djevojčica kao da ne postojim, a ne kao da sam netko kome je pomoć potrebna. Sreća pa se nije radilo o životu ili smrti. Kako bilo, apeliram na sve: naučite djecu i ljude oko sebe pitati je li netko u nevolji, jer nekome možda život ovisi o tome. 
Iako su me nagovarali na hitnu, razne injekcije, pomoć sam potražila kod drugara, vrhunskog fizioterapeuta koji uvijek spasi stvar. I dok sam jedva uspijevala ležeći smiriti bol, on mi je objasnio da sad moram vježbati. Nisam mogla u glavi ni stvarati ideju o pokretanju tijela, a kamoli tu ideju realizirati ali sam znala da ja sutra u taj bus sjedam. E, to je taj najgori dio, pakao za moju novonastalu situaciju je sjedenje u busu, i to u najboljem slučaju sjedenje dugo 15 sati. Nema veze, odustajanje nije bilo opcija.

Krenuli i stigli

Krenuli smo, stigli i više nećemo autobusom, hvala lijepo. Odvikla sam se od ovog vida prijevoza, a i prerasla ga u smislu veličine tijela koje se može udobno smjestiti na sjedište autobusa i tu provesti silne sate spavanja, razgovaranja, sjedenja, jela, spavanja, kočenja, spavanja, razgovaranja... Začaran niz ograničen na veoma mali prostor. Cilj je opravdao sredstvo, pa je dolazak u Dubrovnik vrlo brzo bacio u sjenu sam put. I da, dobro sam ga podnijela, uz često mazanje konjskom mašću i kojim lijekom protiv bolova, stigla sam u komadu.

Avantura počinje

A da bi počela avantura, morala sam donijeti pravu odluku i prijavljenju utrku na 21 kilometar promijeniti na skromnih pet. Bila je to teška ali pametna odluka. Realno, nisam bila spremna, a bol u leđima koja mi je prijetila bliskim prijateljstvom i odanošću i nije obećavala rastanak i nikako nisam smjela kockati se. Veća ozljeda bi značila da ću biti zarobljena u sobi, tko zna kako podnijeti put nazad i tko zna kada opet trčkarati.
Gorana Koporan

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay