Arhiv tekstova

Izazivanje dijaloga

Veliki dio života, a posebno posljednjih četvrt vijeka, ime Laze Vojnića Hajduka neraskidivo je vezano uz Dužijancu. Stoga, naravno, nije čudno što je pred nama njegova nova knjiga, čiji naslov možda i na najiskreniji način opisuje zajedničku ljubav prema ovom običaju-manifestaciji: Dužijanca s nama i u nama. Jer, kako je i sam običaj, neznano točno ni kad ni na kom salašu, nastao iz ljubavi prema zemlji i Nebu, tako je i ova knjiga nastala iz ljubavi prema tom običaju za kog autor već u uvodnim napomenama tvrdi kako je »središnja točka kulturnog i duhovnog života bunjevačkih Hrvata«. Stavimo li na stranu onu poznatu o ukusima i o raspravljanju, teško je zaista prisjetiti se nekog običaja s tolikom tradicijom i snagom među bunjevačkim Hrvatima kao što je to Dužijanca. Po mom osobnom uvjerenju, a vjerujem da nisam jedini koji to mišljenje dijeli s Lazom, nečega sličnog nema. Ne samo među bunjevačkim Hrvatima nego ni u svijetu.

Kritike iz ljubavi

Prvo što pada u oči u ovoj knjizi je njen jak autorski pečat, koji se nameće u vidu vlastitih stajališta i impresija o Dužijanci, utemeljenih, naravno, na činjenicama od njezinih početaka do današnjih dana. Taj i takav pristup pisanja čitatelja ne informira samo o najznačajnijim događajima o ovom višestoljetnom običaju nego ga nuka i na razmišljanje o izrečenom, otvarajući na taj način mogućnost i za širi kulturološki dijalog, raspravu i polemiku, forme toliko deficitarne u ovom društvu. »Što se više današnji čovjek poziva na tradiciju koja je vrlo često svedena na puki banalizam (tradicionalnim se proglašavaju i običaji stari tek godinu dana ili dvije i bez ukorijenjenosti u narodu), čovjek dakle sve više gubi osjećaj za smisao, a istinske duhovne vrijednosti zamijenjene su senzacionalizmom, subjektivnim racionalizmom, egoizmom, a nerijetko i fanatizmom«. Već ovaj stav, izrečen na samom počeku knjige, jedan je od boljih primjera koji bi mogao biti povod za ozbiljnu temu u medijima, za tribine, pa i za neku novu knjigu s radnim naslovom, recimo, »Instant tradicija, novi običaj ovoga društva«. Sjetite se i sami koliko ste do sada puta čuli, ponajprije zahvaljujući organizatorima i mojim lakomislenim kolegama novinarima, da uoči početka neke manifestacije već sljedeće godine žele da ona »preraste u tradicionalnu«. Pa u Engleskoj, primjerice, svaki događaj koji nema 100 godina ne može ni primirisati tradicionalnom!
Ma s koliko ljubavi o Dužijanci pisao, ima kod Laze Vojnića Hajduka i podosta kritika na njen račun, a koje se, ovisno o temi, protežu diljem cijele knjige. Kao bolji primjer za ovo, a to se nekako i nadovezuje na prethodnu tvrdnju o »tradiciji«, može poslužiti i njegov negativni stav o kratkotrajnom uspješnom »povašarenju« Dužijance, napose koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Ovo razdoblje, kojem je i sam bio svjedok, s pravom je dobilo posebno mjesto u knjizi, jer riječ je ipak o jednom od jubileja koji su prošle godine bili obilježeni. Ono, pak, što je drugačije u odnosu na očekivani faktografski pristup, kakav se i inače najčešće rabi u publikacijama ovakve vrste, je sam autorov prilaz ovom pitanju. Uz dužno poštovanje i zasluženo vrednovanje organizatora Dužijance s konca šezdesetih i početka sedamdesetih Lazo Vojnić Hajduk ne samo da postavlja pitanje vjerodostojnosti njenog imena, a samim tim i njene suštine, nego i daje odgovor kako »bez čina zahvale Bogu nema Dužijance kao tradicionalnog kontinuiranog običaja pri završetku žetve kod bunjevačkih Hrvata«. Pa ipak, sjećaju se neki još tih vremena, i to mnogi vjerujem i sa sjetom, Dužijanca prije pedesetak godina ponovno je dobila svoj javni oblik i uz potporu ne samo ondašnjih rukovodećih struktura nego i građana Subotice, što se najbolje očitovalo njihovim prisustvom na ulicama i u središtu grada.
Jedan od najjačih stavova koji u knjizi potiče na razmišljanje, dijalog i raspravu, a iz koga će u kasnijim retcima uslijediti i neskrivena kritika na račun vodećih institucija unutar ovdašnje hrvatske zajednice, svakako je onaj o uplitanju politike u kulturu. »Tko misli da će politikom održati Dužijancu i njeno nacionalno bogatstvo, na pogrešnom je putu«, kaže autor na početku poglavlja o 1993. godini kada je postao predsjednik Organizacijskog odbora ove manifestacije. Uz navođenje događaja vezanih za ulogu Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, kasnije i Hrvatskog nacionalnog vijeća, pa opet DSHV-a, autor na jednom mjestu ističe kako je Dužijanca u sadašnjem obliku, negdje na svojim početcima, imala veću potporu od tada vladajuće Demokratske zajednice vojvođanskih Mađara, kasnije Saveza vojvođanskih Mađara, nego li od političkih predstavnika hrvatske zajednice. Pravo pitanje, kojem ovaj stav u knjizi može poslužiti samo kao povod za temu u medijima, tribine ili pak novu knjigu, svakako je ono »treba li se politika miješati u kulturu«, odnosno koje bi trebalo biti njeno realno mjesto u tom odnosu? Svakodnevno iskustvo, i to vjerujem ne samo mene osobno i to ne samo u kulturi, potvrđuje nam da se politika izvan svake mjere, poput reklame za margarin, »miješa u sve«, i to samo na temelju obogaćene sile i osiromašenog znanja. Osobno smatram kako je trajna šteta za kulturu što politika, odnosno političari, i to zbog pomućene svijesti o vlastitoj ulozi i veličini ovo nikako ne shvaćaju, jer se isto ponavlja sa svakom smjenom vlasti. O dijelu koji sam spomenuo u vezi s DSHV-om i HNV-om ne bih dulje bar iz dva razloga: većina je zacijelo bolje od mene upućena u detalje ovog problema, a, uostalom, i nije red da se knjiga prepričava. Tko će ju kasnije čitati ako je sve već poznato?

Prijedlozi iz kritika

Kako ne bi ispalo da Lazina knjiga predstavlja samo listu kritika, skupljanih desetljećima i objavljenih za ovu priliku, recimo da u njoj ima i, što bi se nekoć reklo, »konstruktivnih prijedloga«. Pođimo, za početak, od jednog koji se tiče kritike na izostanak kritike. Ustvrdivši kako je Dužijanca najvećim svojim dijelom neistražena »kulturno-etno običajna praksa« autor u nastavku kaže kako kod bunjevačkih Hrvata, »školovanih kritika iz pera povjesničara umjetnosti o umjetnosti općenito, posebno o Dužijanci, ne postoji«. Već iz ovoga se lako da nazrijeti i autorov zaključak-prijedlog, a koji glasi: »Zajednica konačno treba otvoriti prostor za školovanje mladih ljudi, buduće teoretičare, kritičare i povjesničare kulture, što bi trebao biti jedan od resursa za valorizaciju kulturnog stvaralaštva u manjinskoj zajednici bunjevačkih Hrvata«. Prijedlog je, dakle, dan, a o njegovom sadržaju, kao i kada je riječ o drugim stajalištima u knjizi, svakako vrijedi razmisliti i na temelju toga donijeti zaključak.
Ono što je mnogo manje prijeporno u ovoj knjizi i oko čega će se većina načelno složiti svakako je već poznati prijedlog Udruge bunjevačkih Hrvata o potrebi osuvremenjivanja Dužijance, njenoj većoj prisutnosti u javnosti ove države i regije, odnosno privlačenju većeg broja gostiju, napose onih sa strane. Prije nekoliko godina predstavljen projekt o potrebi kupovine parcele i objekta koji bi u perspektivi prerasli u multifunkcionalne ovdašnjoj javnosti je također poznat, ali Udruga bunjevačkih Hrvata, kao nevladina organizacija koja organizira Dužijancu, svakako nije jedina koja bi se ovim pitanjem trebala, a objektivno niti mogla, baviti. E, tu bi se – a ne u razne odbore ili organizaciju – i mogla, a još više i trebala umiješati politika, i to ponajprije financijski i logistički, jer upravo politika ima tu moć, a riječ je o općem dobru koje služi na ponos kako grada, tako i regije i države, uključujući i matičnu.

Dokumentarni dio

Osim jakog autorskog pečata, Dužijanca  – s nama i u nama ima i onaj prijeko potrebni, dokumentarni dio. To se posebno odnosi na poglavlje koje se tiče 1993., dakle na vrijeme kada je objedinjen svjetovni i duhovni dio ove manifestacije, ali se i u ranijim i u kasnijim dijelovima knjige može naći značajan dio dokumenata, bilo da je riječ o ulozi Katoličkog divojačkog društva na početcima javne proslave Dužijance 1911. ili pak javnosti nepoznatog očitovanja Antuna Kopilovića Šogora o zabrani osnutka Matice hrvatske u Subotici i namjesto nje formiranja Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva, kasnije KUD-a, Bunjevačko kolo 1969. Za sve ovo Lazo Vojnić Hajduk poslužio se sa šezdesetak tekstova, koje je objavilo tridesetak autora u različitim knjigama, časopisima, revijama, godišnjacima, novinama ili pak rukopisima. Treba također istaknuti kako je jedan dio u knjizi autor iskoristio, manje zbog faktografije a mnogo više iz čiste ljudskosti, da se zahvali osobama koje su zajedno s njim godinama radile u organizaciji novog, objedinjenog oblika proslave Dužijance. Upravo ti ljudi, i to svaki od njih poimenice, za Dužijancu znače i vrijede mnogo više od velikog rakaša političara koji su prodefilirali kroz nju ili su u njoj, što je još gore, namjeravali biti neposredni, a nesposobni sudionici.
Konačno, recimo u zaključku i to da ako je netko imao pravo napisati ovakvu knjigu o Dužijanci, onda je to upravo Lazo Vojnić Hajduk, jer ne samo da je po funkciji bio na čelu dobro organizirane povorke više od jednog desetljeća nego su njegova iskustva poslužila i njegovim nasljednicima da već utabanim stazama nastave ono što je prije više od četvrt vijeka započeto. Sve ostalo podložno je dijalogu za što je i sam autor, a ne vjerujem da je to bilo slučajno, otvorio širok prostor.

Zlatko Romić 
(tekst je pročitan na nedavnom predstavljanju
 ove knjige u Subotici)