Arhiv tekstova

Tužno... ali i nužno?

Kao jedna od neslužbenih definicija demokratičnosti nekog društva često se spominje odnos većine prema manjini: što je viši stupanj prava koji većina omogućuje manjini, viša je i razina demokratičnosti društva. Ovaj bi se odnos, međutim, mogao zgodno rabiti i u opisu nekih drugih stanja u društvu. Primjerice, kada je riječ o njegovoj socijalnoj uređenosti; konkretno: odnosa većine prema najugroženijim kategorijama stanovništva, i to ne na sporadičnim pojedinačnim primjerima nego kao sustavnom rješenju.
Zacijelo ste nebrojeno puta na ulicama našeg grada (kao i mnogih drugih u ovoj državi) vidjeli majku s bebom ili nešto starije od tek prohodalog djeteta kako sklupčani na trotoaru traže od prolaznika milostinju da kupe »leba«. Sigurno primjećujete i kako je sve veći broj naših sugrađana koji svoje dostojanstvo od prosjačenja čuvaju tako što preturaju po kontejnerima u potrazi za plastičnom ambalažom ili jednostavno – hranom. Nisu vam, vjerojatno, nepoznate ni situacije u kojima netko od vas traži »samo 30 dinara za autobus« ili pak slika djevojke iz centra grada koja prostim riječima »gladna sam« stavlja vašu dušu i srce na test tvrdoće.
Sve to, nažalost, odvija se ne samo pred vašim nego i pred očima djelatnika Centra za socijalni rad, komunalne ili pak »obične« policije, gradonačelnika, zastupnika, vijećnika... Riječju: sve to odvija se pred nosom sustava, a ovaj ni prstom da mrdne.
Na stranu što ova slika na prvi pogled daje i (o)tužno i ružno lice Subotice, posebno kada se s njom suoči grupa zbunjenih turista; na stranu i to što se prosjačenje kod dijela populacije odavno pretvorilo u vrlo unosan i u biti vrlo surov biznis od koga koristi imaju isključivo »poslodavci« ali ne i »radnici«. Suština se, nažalost, tiče nas samih, odnosno sustava u kom živimo, i mnogo je tužnija i ružnija od onoga što se na površini vidi.
I bez daljnjeg opisivanja ova vrsta socijalne bolesti i više je nego vidljiva u svojoj svakodnevnoj formi, a kao nerješivo pitanje u praksi postavlja se terapija i izbor pravog lijeka. Ako onima koji su zaduženi za donošenje zakona kada je riječ o brizi za najugroženije osobe takvo što ne pada na pamet, nitko im ne brani da o tome počnu razmišljati. Najlakše će im, vjerojatno, biti shvatiti kako su pojedine lokalne vlasti u Italiji bezuspješno pokušavale novčano kazniti same prosjake (!) zbog onoga što rade. Možda će razmisliti i o debatama koje se (još uvijek) vode u Norveškoj, Švedskoj, Danskoj ili Velikoj Britaniji oko toga treba li zapravo kazniti onoga tko prosjaku daje milostinju. Najteže će, izgleda, službenim osobama biti prići prosjaku (mnogi od njih su djeca!), porazgovarati s njim, otići kod njega u dom (ako ga uopće ima), sagledati i procijeniti situaciju, evidentirati stanje i... lupiti se prstom po čelu! Ne, nije stvar u tome da je Srbija prije više od tri godine i sama donijela zakon kojim je prosječenje zabranjeno, a koji se u praksi, naravno, ne provodi. Stvar je u odgovoru na pitanje kako istovremeno biti i racionalan i osjećajan, odnosno: i štedljiv i darežljiv? To što svako rješenje već u startu djeluje kao sizifovsko ne smije biti izgovor da se na njemu ne počne raditi.
Z. R.