Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Sve je na prodaju – tvrtke, presude, mandati, diplome, savjesti

»Partije, čak i one iz korpusa samoproklamirane (socijaldemokratske) ljevice nisu moj izbor. Jaz između onoga što one nude u kampanjama i što rade kada dođu na vlast je drastičan«, kaže profesor Fakulteta političkih nauka, Univerziteta u Beogradu dr. sc. Zoran Stojiljković. Kaže i kako su za njega kao profesora koji predaje političku sociologiju sindikati, precizno, Ujedinjeni granski sindikati Nezavisnost čiji je predsjednik, »dosta prirodan izbor« jer oni »praktično objedinjuju ideju pluralizma i demokracije s idejom socijalne pravde«. A kad je stanje socijalne pravde u Srbiji u pitanju, smatra da je ono jednako loše, ako ne i gore nego osamdesetih, jer su nejednakosti dvostruko veće od europskih, zarada i mirovine su na nivou minimalne potrošačke korpe, a društveni proizvod je još uvijek ispod onog iz daleke 1989. Kako su pitanja socijalne pravde, solidarnosti, socijaldemokracije, dostojanstvenog rada oduvijek bila povezana sa sindikalnim aktivnostima a bliži se 1. svibnja, Međunarodni dan rada, logično je zapitati se kakvu ulogu i kakvu moć imaju sindikati danas u Srbiji da takvu situaciju promijene. Odgovore predsjednika UGS-a Nezavisnost na ta pitanja pročitajte u razgovoru za naš tjednik. 
Fokus Vašeg višedesetljetnog profesionalnog interesiranja su socijalna pravda, socijaldemokracija, solidarnost i sindikati. Kako vidite današnju Srbiju u pogledu ovih stvari. Ima li socijalne pravde, solidarnosti, koja je to politička stranka za koju se može reći da je dosljedna u zalaganju za socijaldemokraciju?
Često, rezigniran, ali ne i obeshrabren, kažem da sve stvari za koje se uporno zalažem ova tri desetljeća od kako sam ušao u akademski i javni prostor, a počinju glasom S – solidarnost, socijalna pravda, sindikati, socijalna demokracija – mogli bismo dodati svakako i slobodu i samoispunjenje, stoje danas u Srbiji, i ne samo njoj, jednako loše, ako ne i gore nego osamdesetih. Podsjetimo se, to je bilo ono kratko doba poslije Tita, a prije Miloševića. Danas, međutim, kao i nekad, držim da treba izići iz sebe, iz svoje životne i profesionalne ljušture, pobijediti strah i narcizam i založiti se za nešto što nas nadilazi a to je pristojno, tolerantno, dobro društvo. Znam da zvučim patetično, ali da nemam što svojim kćerkama Ani i Emiliji odgovoriti na pitanje što sam činio da ne dođe do onoga do čega je u međuvremenu došlo, osjećao bih se užasno nesretno i posramljeno. Moj dosta prirodan izbor kao čovjeka koji predaje političku sociologiju su bili sindikati – precizno Ujedinjeni granski sindikati Nezavisnost koji praktično objedinjuju ideju pluralizma i demokracije s idejom socijalne pravde. Partije, čak i one iz korpusa samoproklamirane (socijaldemokratske) ljevice nisu moj izbor. Jaz između onoga što one nude u kampanjama i što rade kada dođu na vlast je drastičan. U izboru između principa i interesa korporativnog kapitala, tajkuna i vlastitog interesa opstajanja na vlasti uvijek su birale interese. Do nejednakosti dvostruko većih od europskih, zarada i mirovina na nivou minimalne potrošačke korpe, radne obespravljenosti i stanja privrede u kome nam je društveni proizvod još uvijek ispod onog iz daleke 1989. su nas vodile »socijalno odgovorne vlasti«. Činjenica da ni oni koji su došli na vlast provodeći reforme nisu dobro prošli u sudaru s globalnim kapitalom nije neko naročito opravdanje za one koji se nisu usudili, pa ni naročito željeli, ni bar pokušati. To nas vraća na početak i na, za sindikate i ljevicu, uvijek otvoren problem međunarodne solidarnosti na djelu. Vjerujem danas u umrežavanje autonomnih sindikata s građanskim inicijativama poput, recimo, »Mame su zakon«, »Krov nad glavom«, »Ne mini hidroelektranama« ili »Ne da(vi)mo Beograd«.   
Predsjednik ste Ujedinjenih granskih sindikata Nezavisnost. Prepoznaju li danas radnici u sindikalnom organiziranju svoj interes, odnosno mogućnosti za ostvarivanje svojih kolektivnih i individualnih interesa? Konkretno, postoji li zainteresiranost radnika da se učlanjuju i podržavaju sindikalni aktivizam u UGS-u?
Iskreno, na ovim prostorima klasno svjesnog radništva i autonomnih sindikata, s izuzetkom vremena  Dimitrija Tucovića i njegovih suboraca, od kojih nas dijeli gotovo čitav vijek, nije ni bilo. Teško da se možemo pozivati na neku živuću tradiciju. Istraživanje koje sam nedavno radio sa Srećkom Mihailovićem i suradnicima pokazuje da danas sindikalni identitet – uvjerenje da nije glupo »talasati« – boriti se, štrajkati i biti u sindikatu dijeli manje od petine građana i zaposlenih. Polovica njih, znači desetina svih odraslih građana (pola milijuna) ili desetina svih kako-tako zaposlenih koji mogu biti članovi sindikata (150.000) su i praktično spremni nešto učiniti za sebe i druge. To je i naše aktualno članstvo i potencijalna sindikalna klijentela. Stvari naprosto tako stoje. Ljudi danas nemaju povjerenje u sposobnost i kapacitete sindikata, još manje u našu moć. Kad svakodnevno namećete pohlepu i egoizam kao poželjni obrazac ponašanja i obezvrjeđujete ideju solidarnosti, vi istovremeno ubijate samu svrhu postojanja sindikata. Sindikati i u nas i u svijetu vode na nacionalnim poljanama neravnopravnu utakmicu i s planetarno raširenim globalnim kapitalom. Sindikati nemaju jasnu viziju kako će i sami izgledati u vrijeme digitalne ekonomije i društva. Došla su vremena gdje je samo promjena izvjesna i u kojima nema budućnosti bez cjeloživotnog učenja. Kako, recimo, sindikalno organizirati i privući slobodne novinare, angažirane na digitalnim platformama, one koji rade od kuće,  ili slikare i nogometaše? I »moja« Nezavisnost je daleko od idealnog ali sve koji na pomen sindikata prezrivo odmahnu rukom mogu, elementarno kršćanski, upitati, ako se već bacaju kamenom/ciničnim komentarom što su sami učinili da siromaštva, nejednakosti i uniženosti bude manje?
Kakvi su odnosi između različitih sindikata u Srbiji? Postoji li suradnja ili konkurencija, natjecanje među njima?
Odnosi između sindikata su se od početnih neprijateljstava i sukoba, preko prinudnog toleriranja našli, na putu k operativnoj suradnji, u zoni povremene, više-manje paradne, manifestacijske suradnje. U Srbiji međusindikalna konkurencija – zbog nejednakih pozicija i nepostojanja pravila fer i ravnopravne utakmice ne vodi do konkurencije borbom za veću kvalitetu zastupanja, čemu onda slijedi i nužna suradnja. Iako smo reprezentativna i međunarodno priznata centrala, mi nemamo zgrade u vlasništvu, koje rentiramo, ne dijelimo pozajmice da bismo tako uz sebe vezali članstvo, ubiramo visok dio članarine bez koje ne bismo mogli funkcionirati dok drugi demagoški novac ostavljaju u osnovnim povjereništvima, jer i nemaju namjeru širiti infrastrukturu. Iskustvo nas je naučilo da suradnja i fer konkurencija nisu more bez obala. Nezavisnost je spremna surađivati sa svima koji pretežno žive od članarine i djeluju na temelju odluka vlastitih tijela. Sindikati koje sufinanciraju drugi (poslodavci, ministri, političke partije) suflirajući im onda stavove i odluke, za nas i nisu sindikati.  
Prošlog mjeseca je u Beogradu potpisan »Program dostojanstvenog rada za Republiku Srbiju 2019. do 2022. godine«. Ovaj dokument predviđa zajedničke akcije Vlade, socijalnih partnera i Međunarodne organizacije rada (MOR) na ostvarivanju najviših radnih standarda i standarda socijalne zaštite. Što je sve predviđeno ovim programom?
Serija aktivnosti, obuka, seminara i skupova i zakonskih projekata čiji je cilj da, umjesto nesigurnog, prekarnog rada, promovira i uspostavi dostojanstveni rad. Najkraće, dostojanstven je samo onaj rad koji je ugovoren, siguran i pristojno i na vrijeme plaćen.
Vidljivost sindikata i njihovih aktivnosti je na prilično niskoj razini. U čemu (ili kome je problem) u sindikatima, medijima? Jesu li mediji zainteresirani za teme radničkih prava, dostojanstvenog rada, sindikalnih aktivnosti?
Mislim da je ključni problem u diktatu političke moći i novca nad medijima pa tek onda u nevještom medijskom nastupu i pakiranju sindikata ili nespremnosti novinara da se bave »smarajućim« sindikalnim temama. Konzekvence, recimo, radničkih štrajkova o kojima se još i piše, je da im se kao uzrok može iskopati korupcija, razmjena usluga i poslova između poduzetnika i lokalnih političara, klijentelizam i partijsko zapošljavanje. Naravno da će druga strana sve učiniti da stvari zataška, marginalizira i nadglasa i ocrni svoje kritičare. Izlaz je u podršci preostalim profesionalnim medijima i razvijanju socijalnih medija i njihovom umrežavanju. Usprkos botovima, čestim izljevima netolerancije, čak primitivizma, iluzijama o širokoj podršci koje proizvodi lajkanje i »tastatura aktivizam«, socijalne mreže su često jedina preostala obrana. Populističke vođe ne trpe pluralizam i duh ravnopravne rasprave. Njima su autonomni sindikati i udruženja neželjeni konkurenti u predstavljanju (dijela) njegovog naroda. Uostalom, što bi to oni mogli tražiti što već vođa nije obećao?   
Je li tranzicija u Srbiji završena?
Ne spadam u »tranzitologe« u smislu da tranziciju razumijem kao priču s unaprijed definiranim sretnim krajem, odnosno pravolinijski put od jednopartijskog ka sustavu razvijenih tržišnih demokracija. Niti je put pravolinijski i uvijek i u svemu progresivan niti završava na poželjnoj destinaciji. Svjedoci smo čestog involutivnog vraćanja unazad, recimo u području radnih prava, kao i činjenice da se promjene desetljećima mogu zaglaviti na usputnoj stanici populističkog autoritarizma i tek »fasadne demokracije« kakva je danas i Srbija. Logično je pitanje je li to onda privremeno ili trajno stanje, stjecaj nesretnih okolnosti ili od oligarhija priželjkivano stanje? Poseban je problem i što na kraju puta umjesto demokracije stoji njena postdemokratska redukcija koju karakterizira njeno povlačenje pred anonimnom i nedostupnom vlašću korporativnog kapitala ili »internacionale superbogatih«.
Stalno se govori o desnom populizmu, a što je s lijevim populizmom, je li i on prisutan u Srbiji? U čemu se prepoznaje desni, a u čemu lijevi populizam?
Najjednostavnije, populizam kao tanku ideologiju koja se onda lako kombinira s drugim »izmima« i prateću demagošku retoriku odlikuje – kao prvo, nekritičko podilaženje »običnom« narodu i pozivanje na njega, drugo, kritika otuđenih i odnarođenih političkih elita koju interesantno vrše oni koji najčešće dolaze i sami iz redova elite i pretendiraju ili već vrše vlast ne prestajući oponašati oporbu i na koncu traženje krivca u opasnim drugim. Opasni drugi su za desne populiste migranti, nacionalne manjine, čak i svi drugi različiti od naših pravila i stereotipa. Za (neo)liberalne, proeuropske populiste opasni drugi su i nepripitomljeni ljevičari ili nekontrolirani nasilni ispadi poput Žutih prsluka koji su izraz bijesa najsiromašnijih iz industrijski devastiranih područja. Lijevi, participativni populizam opasne druge, s pravom, pronalazi u dominatnom korporativnom kapitalu koji demokraciju i izbore hoće svesti na izbor pogodnih marioneta. On je nažalost u Srbiji prisutan tek na margini unutar malih ljevičarskih grupa.
U svome tekstu o prosvjedima u Srbiji kažete kako »ankete pokazuju da niti raste rejting političke oporbe, niti pada rejting vlasti pri čemu sve veći dio građana čeka da se pojavi netko sasvim, sasvim treći«. Jesu li realna takva očekivanja? Drugim riječima, nije li i to samo pokazatelj da građani prevelika očekivanja imaju spram lidera, pa kad se razočaraju jednim,  traže drugog, trećeg...?
Ta ideja da će put k našoj sreći pronaći netko sasvim treći je naravno pozajmica od Zvonka Bogdana.  Ta pasivna logika potrage za novim, ovoga puta nesebičnim, liderom koji će nas (konačno) usrećiti je samo dokaz da nismo prešli put od podanika koji se klanjaju i kliču vođi do uspravnih građana koji tragaju, opremljeni sondom, za slobodom, pravdom i srećom – koji ih otimaju. Sreća – posao koga se ne sramimo i od koga možemo pristojno i sigurno živjeti, fizički i mentalno zdravo radno i životno okruženje u kome nam nitko ne gužva karakter i isisava energiju, potpora, razumijevanje i briga i solidarnost najbližeg okruženja i život u svijetu bez sistemske korupcije i političke servilnosti, nisu stvar sretnog stjecaja okolnosti – za njih se mora izboriti.
Navodite nalaze istraživača SeConS-a, odnosno Jelene Pešić i Slobodana Cvejića prema kojima su najčešći motivi za priključenje građanskim prosvjedima nesloboda medija, korumpiranost vlasti i nerješavanje pitanja poput nezaposlenosti, siromaštva i odlaska mladih, a ono što sudionici prosvjeda očekuju jest povećanje medijskih sloboda (65%), smjena vlasti (62%) i više demokracije (58%). Što mislite jesu li dosadašnji prosvjedi doveli do toga da se stvari pomjere ili što su učinci dosadašnjih demonstracija?
Nisu pomjerili, kao što nikada izolirani prosvjedi koji ne prerastu u pokret ne proizvedu trajnu promjenu. Uostalom, za razliku od političkih, socijalni zahtjevi su ostali krajnje uopćeni i bez socijalne adrese na koju su upućeni. Sve dok urbana, obrazovana srednja klasa koja čini gro sudionika prosvjeda ne shvati da siromaštvo i nepravda i rastuće nejednakosti ne idu ruku pod ruku s demokracijom a radnici, seljaci i mali poduzetnici ne uvide da pristojne zarade i predvidljivi uvjeti poslovanja nisu mogući bez vladavine prava i jasnih procedura koji dolaze tek nakon slobodnih izbora i oslobođenih medija, ostat će tako. No, prosvjedi koji traju već pet mjeseci drže nadu budnom i pokazuju nemirenje sa stanjem u kome mladi i obrazovani odlaze, Srbija se opasno prazni, dok nama vladaju partijski komesari i komesarke sa sumnjivim diplomama. Širi se svijest da nešto ne štima u društvu, da je zapravo raštiman politički orkestar koji slušamo godinama i da bi se nešto moglo promijeniti i sa svircima i s repertoarom. Da to nije malo, pokazuje i nervoza druge strane i potreba da se  odmah odgovori grandioznom ili prije grandomanskom kampanjom i mobilizacijom koja treba pokazati da nam ova vlast garantira budućnost. Nije nebitno da se pri tome mobilizira i potpora sličnih iz regije. Minimum minimuma je da svi, i oporbeni i pozicioni, ne pristanemo da ikada više bude izbora koji to zapravo nisu. 
Što bi danas u Srbiji značilo »više demokracije«?
Rezultati istraživanja ozbiljnih međunarodnih organizacija, fondacija i instituta pokazuju da je Srbija danas, dva desetljeća nakon izlaska iz (samo)izolacije i započinjanja demokratskih promjena, tek poluslobodna zemlja, zarobljenih institucija, bez neovisnog sudstva i autonomnih medija i s raširenom sustavnom, političkom korupcijom. U njoj je sve na prodaju – firme, presude, mandati, diplome, savjesti. Globalni indeks radnih i sindikalnih prava pokazuje također da smo mi zemlja gdje se ova prava ne sporadično, već sustavno krše. Prvi korak bi bio da se partije i političari izbace iz područja koja im ne pripadaju – zapošljavanje, privreda, obrazovanje, kultura i urbanizam, odnosno spriječi sakaćenje i ubijanje duha grada – urbicid i istovremeno strogo kontroliraju u sferama gdje je njihovo prisustvo logično poput izbornog procesa i političkih institucija. Izbori u kojima, po mišljenju samih vijećnika i zastupnika, na njihovu poziciju i izbor više utječu partijske vrhuške nego građani i na koje izlazite s manje informacija tko su oni koji vam se nude nego kad uzimate novčanik i krećete na tržnicu ili market nisu baš demokratski izbori. A pogrešni politički izbori koštaju i vas osobno daleko više od izbora između robe koje ipak ima istaknutu cijenu i garanciju ispravnosti. Tek kad dosegnemo prag liberalne, predstavničke demokracije sa stabilnim institucijama i sustavom ravnoteže i podjele vlasti dolazi na red njeno podruštvljavanje. Više demokracije za mene je participativna demokracija s aktivnim građankama i građanima koji sudjeluju u javnim raspravama, pokreću inicijative, udružuju se i kontroliraju vlast čineći je politički odgovornom. Politički punoljetni i obrazovani građani, po mome sudu, ne mogu ni na svom poslu biti lišeni svojih prava na dijalog i pregovaranje, ali ni na štrajk i šire socijalne prosvjede. Složit ćete se – demokracija ne ide zajedno sa siromaštvom, poniženjem i obespravljenošću.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika