Arhiv tekstova

Nepovratno izgubljena desetljeća

Vrijednost poljoprivredne proizvodnje u Srbiji po hektaru iznosi tisuću eura. U Nizozemskoj je to 17.000 eura. Prije dva deseteljeća Srbija je godišnje izvozila 54.500 tona baby beefa. Prošle godine samo 400 tona. U 2018. godini za uvoz mesa plaćeno je 71 milijun dolara, a prije dva i pol desetljeća vrijednost izvoza svinjskog mesa bila je 726 milijuna dolara.
Jabuke, s kojima proizvođači ne zanju što će, jer je prošle godine izostao izvoz na rusko tržište, niska cijena tovljenika koja proizvođače tjera u gubitak od oko 2.000 dinara po tovljeniku, štale pune bikova za koje ovih dana nitko i ne pita, to su samo neki od problema s kojima su se poljoprivrednici borili na kraju 2018. i na početku 2019. godine. Šire gledano, popisu tih problema treba dodati i da je za posljednjih deset  godina broj goveda u Srbiji smanjen za 6,5 postotaka, a svinja za 14,7 posto. Manje je i koza u uzgoju, i to za 14 posto i peradi za 11 postotaka. I još jedan nevjerojatan podatak – u Srbiji je u 2018. navodnjavano samo 46.800 hektara, što je sedam posto manje nego u 2017. godini.

Muke stočara

Poljoprivrednik iz sela Telečka Slobodan Utvić na svom poljoprivrednom gospodarstvu drži muzne krave i tovnu junad. Kaže, ne zna što je gore od toga. Cijena mlijeka je sve niža, a obećane cijene za tovnu junad od 2,4 eura zbog najavljenog izvoza nema ni u šali. 
»Vidite ove muzne krave. Da ste došli koji dan kasnije, ne biste ih vidjeli, jer upravo ih rasprodajem. Što je razlog? Pa niska otkupna cijena mlijeka. Trenutačno je cijena takva da mlijeko uopće ne predajem mljekarama. Nekada sam radio sa Somboledom i mlijeko su plaćali 25 dinara, onda sam prešao u Maglić i tamo je litra plaćana 31 dinar. Ali sve je to malo, i za dan-dva rasprodat ću i ovih nekoliko krava koliko je još ostalo. Trenutačno je isplativ tov junadi, ali i to je pri kraju. Telad, sisavci, kako mi kažemo, košta od 300 do 350 eura. Bik na kraju tova vrijedi oko 1.000 eura. Ali cijena tovnih junadi pada i onih najavljenih 2,4 eura mi nismo ni vidjeli. Ja sam uspio jedno grlo prodati za 2,3 eura, a sada je cijena 1,8 i nitko ne pita za otkup«, kaže Utvić. 
A da njegov primjer nije usamljen slučaj pokazuju i službeni statistički podatci. Početkom 2019. godine Srbija je imala 900.000 goveda. Od tog broja 350.000 bile su muzne krave i junice. A posljednja dva desetljeća broj goveda opada po godišnjoj stopi od tri posto. Proizvođači mlijeka sada opstaju zahvaljujući premiji od sedam dinara po litri mlijeka i poticajima od 25.000 dinara, koliko se godišnje dobiva za muznu kravu. Ono što poljoprivrednike još »drži« u proizvodnji mlijeka su pravo prečeg zakupa državnih njiva koje imaju za stočarsku proizvodnju.
Bojan Jozić, poljoprivrednik iz salaša Nenadić, poslije višegodišnje stanke vratio se svinjogojstvu, poslu koji u njegovoj obitelji ima generacijsku tradiciju. 
»Posljednje dvije-tri godine cijena je bila dobra, pa smo obore ponovo napunili. Svinjogojstvu sam se vratio prošle godine, jer se pokazalo da nije dovoljno samo se baviti ratarstvom. S obzirom na to da sam imao objekte za tov svinja najjednostavnije je bilo vratiti se uzgoju tovljenika. Ali pokazalo se da to dobro nije dugo trajalo. Prije mjesec dana cijena po kojoj se mogao prodati tovljenik bila je jedan euro po kilogramu žive mjere, što znači da se opet vraćamo u godine kada cijena nije bila isplativa i kada smo po tovljeniku dobili i po 20 eura«, kaže Jozić i dodaje da je problem ne samo cijena već i to što nema organiziranog otkupa, pa su stočari primorani na prodaju nakupcima, a to znači da ostaju i bez državnog poticaja koji iznosi 10 eura. 
Jozić je izlaz našao u proizvodnji prasadi za koje se može postići cijena od 50 eura po komadu, uz znatno manje troškove hrane nego što to iziskuje proizvodnja tovljenika.

Izgubljena desetljeća

To u kom smjeru ide poljoprivreda Branislavu Gulanu, agrarnom analitičaru, ne ulijeva mnogo nade. »Bitka za sela je izgublјena. Vraćaju se oni koji su otišli u gradove, a sad idu u mirovinu. A slika sela je takva da 500 sela nema asfaltnu cestu, u tisuću sela nema trgovine. U selima je 50.000 kuća bez vlasnika i još 150.000 njih u kojima trenačno nitko ne živi. Pošte nema 2.000 sela, u 230 nema ni osnovne škole, 2.760 sela nema vrtića, u dvije trećine njih nema ni ambulante. Istovremeno, za posljednja tri desetljeća rast agrarne proizvodnje u Srbiji je samo 0,45 posto. Daleko manje od onoga što je projektirano Strategijom razvoja agrara u kojoj je planiran godišnji rast između 6,1 i 9, 1 posto. Realnost je sasvim drugačija, jer je rasta bilo jedino 2018. godine i to zahvalјujući Bogu, odnosno povoljnim uvjetima za ratarsku proizvodnju. Ostvareni su tada veliki viškovi u proizvodnji kukuruza, čak tri milijuna tona. Ta  tri milijuna tona ćemo izvoziti i hvaliti se tim potezima«, kaže Gulan. 
Druga strana medalje je  uvoz živih tovlјenika, čak oko 400.000 komada godišnje. Uz to, i oko 38.000 tona mesa najlošije kvalitete će dolaziti iz uvoza. Svakome je jasno da bi to trebao biti obrnuti proces, da se kukuruz potroši ovdje, pa da se izvoze artikli iz viših faza prerade. Samo u 2018. godini Srbija je za uvoz zamrznutog svinjskog mesa platila 71 milijun dolara. Ista ta Srbije prije dva i pol desetljeća od izvoza svinjskog mesa dobijala je godišnje oko 726 milijuna dolara, upozorava Gulan. A usporedbu domaće poljoprivrede s onom u europskim zemljama nastavlja sljedećim podatcima. 
»Na 4,1 milijuna hektara polјoprivrednih površina vrijednost proizvodnje je oko 1.000 dolara po hektaru. U Danskoj je to 14.000, Nizozemskoj 17.000 eura. Proizvodimo manje od 400.000 tona svih vrsta mesa, trošimo po stanovniku manje od 30 kilograma godišnje. Prije dva desetljeća proizvodili smo 650.000 i trošili po stanovniku 65 kilograma. Da bismo se vratili u tu prošlost kada smo izvozili godišnje 54.500 tona baby beefa, potrebna je nova agrarna i socijalna reforma. Jer nije lako vratiti se na 54.500 tona godišnjeg izvoza ako polazimo od 315 tona koliko je izvezeno 2015. godine, ili 415 tona koliko je na ino tržište plasirano 2017., ili tek 400 tona koliko smo baby beefa izvezli prošle godine. Te godine smo i poklali gotovo svu junad u zemlјi (bilo ih je oko 12.000) i hvalimo se sada s izvozom 4.000 tona junećeg i goveđeg mesa u Tursku. Kad će u Kinu javno obećanih 500.000 tona, kada je godišnja proizvodnja tog mesa u Srbiji samo 75.000 tona? Nauk bi trebao biti – prvo obnoviti stočni fond u zemlјi, pa onda prodavati viškove«, ocjenjuje Gulan.
Ovoj sumornoj satistici poljoprivrede treba dodati i podatak da su zemlje istočne Europe, koje su članice EU, svoj BDP u odnosu na početak 90-ih povećale za 75 posto. Istovremeno, u Srbiji je BDP u odnosu na 1990. manji za 25 posto. U toj sveopćoj slici ni priča o poljoprivredi ne može biti ni bolja, ni drugačija.
Z. Vasiljević