Arhiv tekstova

Samo da nas ima

U novom sazivu Hrvatskog nacionalnog vijeća dužnost dopredsjednika za područje Grada Sombora obnaša Željko Šeremešić. Područje je to na kome djeluje sedam hrvatskih udruga, uključujući i KUD Hrvata Bodrog iz Monoštora, čiji je predsjednik upravo Željko Šeremešić. Područje je to na kome prema posljednjem popisu ima 7.070 Hrvata i sedam hrvatskih udruga. U Monoštoru je organizirana cjelokupna nastava na hrvatskom, a uz Monoštor izborni predmet Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture izučava se još u Beregu i Bezdanu. Područje Grada Sombora je teritorij na kome je hrvatski jezik u službenoj uporabi u Monoštoru, Beregu i Lemešu.
Bili ste član Hrvatskog nacionalnog vijeća u prošlom sazivu, član ste i u novom sazivu HNV-a i sada obnašate dužnost dopredsjednika, koji je zadužen za Sombor i okolicu. Kada poredite početak Vašeg prvog mandata u HNV-u i sadašnji trenutak, koliko se promijenio položaj hrvatske nacionalne zajednice i koliko taj položaj i dalje ovisi od odnosa Zagreba i Beograda?
Neki pomaci jesu definitivno načinjeni. Prije svega u području obrazovanja i financiranja. Ali pitanje je hoće li to biti jedan kontinuitet ne samo za mandata ove vlasti, već i neke buduće i koliko ćemo mi, s obzirom na to da nas je iz godine u godinu sve manje, moći sva ta prava i koristiti. Međutim, u nekim područjima nismo se maknuli od početka, a to su prava na zagarantirane mandate, pravo na sudjelovanje u vlasti. Ne samo da tu nema pomaka već, moj je dojam da kako se približavaju izbori to pitanje se stavlja u jedan negativan kontekst od strane vladajućih političkih struktura.
Koliko je taj neki, da kažem blagonakloni odnos, aktualne vlasti prema hrvatskoj zajednici samo vanjska slika, bez stvarne želje da se neki problemi rješavaju? Vi sami ste spomenuli zagarantirane mandate, ja ću dodati slučaj neuspjelog upisa prvašića u odjel na hrvatskom u Beregu ili činjenicu da i deset godina od uvođenja hrvatskog kao službenog jezika u Bereg, ploča na ulazu u mjesto još nije promijenjena. Usprkos tome što je nedavno Vijeće Europe financiralo postavljanje višejezičnih ploča s nazivima mjesta. 
Naša zajednica je malobrojna i sve što mi dobijemo smatra se kao uspjeh, pa se neke stvari koje su bitne za ljude u nekoj lokalnoj sredini, da tako kažem »pokriju« recimo sredstvima dobivenim za kupovinu kuće bana Jelačića, tiskanjem udžbenika, dok se neke, za državnu razinu možda minorne stvari završe tako kao što se završio pokušaj uvođenja nastave na hrvatskom jeziku u Beregu. Ali kada recimo govorimo o Beregu ili Monoštoru činjenica je da ima, za naše sredine, krupnih infrastrukturnih investicija, da ima pomaka. Problem u lokalnoj sredini je i što su mjesne zajednice ostale bez ikakavog prava odlučivanja, vlastitih sredstava, nekretnina. Dakle, ne mogu uzeti neki kredit, sudjelovati u nekim projektima, nalaziti sami partnere za neke projekte, već sve mora ići preko Grada Sombora. Sve to koči neke ideje, buduće projekte, jer Grad Sombor nema samo Monoštor ili Bereg već još 13 drugih sela o kojima mora brinuti. Onda je to definitivno politika, a mislim da je ljudima već dosta politike, dosta im je tog da ako hoćete nešto uraditi, morate biti u vladajućoj stranci. Ljudi su toliko zasićeni tom realnošću, pa gube i interes i povjerenje.
Vratit ću se opet na pitanje što se promijenilo u ovih skoro pet godina vašeg mandata u HNV-u, ali ovoga puta pitanje se odnosi na Hrvatsku. Je li hrvatska zajednica u Srbiji postala prepoznatljivija za svoju matičnu domovinu?
Nesporno pomaci jesu učinjeni, ali oni moraju imati jedan kontinuitet. I što znači pomak? Ne moraju to nužno biti samo finanacije već i pažnja koju dobivamo. Kontakti naših čelnika s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović i premijerom Andrejom Plenkovićem puno znače. Puno znači kada naši predstavnici budu pozvani na razgovor s predstavnicima Vlade Hrvatske da kažemo što nam treba, da predložimo nešto. Hrvati ovdje imaju bogatu prošlost, koja je još uvijek neistražena. Hrvatske institucije rade maksimalno na izučavanju te prošlosti i stalno se pojavljuju nove činjenice koje dokazuju koliko su naši korijeni u Vojvodini i Srbiji duboki i samim tim država Hrvatska može drugima kazati da mi nismo stablo koje ima, da tako kažem, površinsko korijenje već smo duboko ukorijenjeni u prostor na kome živimo.
Bi li možda jedan način pomoći iz Hrvatske mogla biti financijska pomoć poljoprivrednicima, obrtnicima kojima bi se pomoglo da kupe zemlju, neki stroj, unaprijede proizvodnju? Nešto slično načinu na koji Mađarska pomaže svoju nacionalnu zajednicu.
Svi uvijek pravimo usporedbu s Mađarskom i Mađarima u Vojvodini. Ali tu moramo imati na umu da su Mađari nekoliko puta brojnija nacionalna zajednica, kompaktna zajednica, dok smo mi teritorijalno razbijeni. Vjerojatno ima poljoprivrednika, obrtnika kojima bi se moglo pomoći, ali koliko bi im ta pomoć sada koristila, pitanje je. Ima još jedan problem, a to je da ljudi, naročito oni koji su više postigli u svom poslu, imaju strah da iskažu svoju pripadnost hrvatskoj zajednici. Naročito u onim dijelovima Vojvodine gdje je zajednica manja, udaljenija od Subotice. I na koncu, ljudi koji su poduzimljiviji ili su već otišli iz ove države, ili se spremaju otići. Tako da to što ste pitali vjerojatno ima smisla, ali da je urađeno prije desetak godina. 
Procjena je da je od popisa rađenog 2011. godine broj stanovnika Vojvodine manji za 100.000. Činjenica je da mađarske i hrvatske putovnice umnogome olakšavaju boravak i rad u zemljama Europske unije. Strahujete li Vi onda od rezultata narednog popisa? Od toga da će neka prava postojati samo na papiru, jer ih neće imati tko koristiti.
To je početak i kraj priče. Najveći problem naše zajednice jesu ljudi. Novca će biti, ali je pitanje hoće li biti dovoljno ljudi, mladih, sposobnih koji će znati kako uraditi razne projekte, znati kako iskoristiti mogućnosti koje su dane. Recimo, Monoštor je selo koje se želi turistički razvijati, ali ta priča o razvoju turizma jest priča u koju se trebaju uključiti mladi.
Možda je način da udruge izađu iz onih tradicionalnih okvira – da se bave samo folklorom i drugim oblicima čuvanja tradicije već da prošire područja kojima se bave, da je to način da se ljudi održe u zajednici. Što je Vama bliže?
Naše udruge su toliko različite tako da ne mogu reći uopćeno je li bolje jedno ili drugo. Recimo, udruga KUD Hrvata Bodrog puno radi, imamo nekoliko sekcija, probe dva-tri puta tjedno, sudjelujemo na smotrama, idemo na nastupe. Za sve to mi izdvajamo neko svoje slobodno vrijeme. I tko, ti isti ljudi da se bave još neki dodatnim aktivnostima? Kada da nađu vremena za to i koja je ta granica njihove fizičke izdržljivosti. Ta priča da se trebamo baviti i nekim drugim stvarima stoji, ali da nas ima. Primjerice, da uz sve ovo što radimo dočekujemo turiste, radimo neke druge projekte. Nama je problem kada netko ode u srednju školu, ode na studije, pa i kada se zaposli. Umjesto da se radujemo tom zaposlenju, nama se to u udruzi pojavljuje kao problem. I sada netko kaže – uz sve to bavite se još malo turizmom ili nečim drugim. Tko? Ili udruge gdje većina članova ima više od 50 godina. Čime oni da se bave?
Na teritoriju Grada Sombora ima sedam hrvatskih udruga. Kako ocjenjujete njihov rad, međusobnu suradnju?
Svi jesmo Hrvati, ali smo toliko različiti da nas je teško i spojiti oko nekog zajedničkog projekta. Svi KUD-ovi imaju svoje manifestacije, svoje probleme i svatko od nas bori se onako kako najbolje umije. Mislim da smo zajedništvo pokazali prilikom izbora za novi saziv HNV-a. Bez obzira na destrukciju u samoj našoj zajednici, promoviranja osobnog viđenja izbornog procesa, ipak smo našli ljude koji su shvatili značaj tih izbora i koji su bili spremni raditi u interesu cijele zajednice.