Arhiv tekstova
Vjetrenjače drugi puta među Vojvođanima
Početkom veljače pratitelje informacija iz poslovnoga svijeta, a time i pratitelje ključnih događaja u društvu, vrlo je iznenadila, pa i šokirala vijest da jedna domaća tvrtka planira izgradnju mnogobrojnih novih vjetroparkova, među njima i »razvoj najvećeg vjetroparka na europskom kontinentu«. Na internetskim stranicama te tvrtke nema puno detalja o tom ambicioznom projektu, osim njegova naziva Maestrale Ring (što god taj naziv značio) i podatka da će ga činiti oko 100 vjetrogeneratora snage veće od 5 megavata (pojedinačno).
Vaš novinar je, međutim, saznao da je planirana lokacija za taj vjetropark, ustvari, u sjeverozapadnoj Bačkoj, i to na području orubljenom naseljima Stanišić, Lemeš, Čonoplja, Pačir i Bajmak, te državnom granicom Srbije i Mađarske. Tu informaciju za sada nije službeno moguće potvrditi.
Čista i obnovljiva energija
Idemo ispočetka. Proizvodnja struje putem rabljenja energije vjetra novost je u Srbiji, no u svijetu postoji već desetljećima. Zbog praktički nikakvog onečišćenja za okoliš vjetar se smatra obnovljivim i trajnim izvorom energije, a tako proizvedena energija naziva se »čistom energijom«. Obnovljivost izvora svakako ne dolazi u pitanje, jer se pravci puhanja vjetrova, njihove učestalosti i jačine u prirodi gotovo ne mijenjaju. Slično je i s »čistoćom« ovakve proizvodnje: budući da Srbija gotovo 70 postotaka megavata struje koju troši proizvede iz energije dobijene spaljivanjem ugljena, riječ je o »prljavoj« energiji koja, da bi se dobila, uzima danak u velikom onečišćenju zraka i stvaranju ogromnih smetlišta pepela. To su samo neki od razloga zašto je Srbija pristala promijeniti energetsku bilancu i obvezala da će do 2020. godine udio obnovljivih izvora energije u konačnoj potrošnji energije do 2020. godine dostići 27%. Iz te odluke država je usvojila Uredbu o potpornim mjerama za proizvodnju električene energije iz obnovljivih izvora. Te potpore se investitorima u nova postrojenja isplaćuju već 12 godina, no kvote za podizanje postrojenja za proizvodnje energije iz topolote sunca (10 MW ukupne snage) i vjetra (500 MW) su već dostignute. Zarade investitora, kažu upućeni, nisu male, no, naravno, tako proizvedenu struju plaćat ćemo skuplje.
Energija vjetra »hvata« se vjetroturbinama: stupovima s tri ogromne elise, pomalo nalik na nekadašnje panonske vjetrenjače. Što je veća instalirana snaga, veći je broj stupova u jednoj »farmi vjetra«. Prvi vjetropark koji je počeo raditi u Srbiji otvoren je nedaleko Kule, na južnim obroncima Telečke zaravni. Njegovi stupovi visoki su gotovo 180 metara, a lopatice 90 metara. To su najviše građevine u Vojvodini (najviši novosadski neboderi visoki su 75 metara). Veći broj vjetroparkova se gradi u središnjem i južnom Banatu.
Dobre i loše strane
Ovakva postrojenja imaju svoje dobre i loše strane po lokalno stanovništvo. I jedne i druge investitor mora uzeti u razmatranje prigodom odluke o početku gradnje, budući da su ovakve investicije vrlo skupe. Za te potrebe rade se studije utjecaja na okoliš, ali i socio-ekonomske studije. Za sada su se nade i obećanja investitora lokalnim samoupravama da će ovi projekti donijeti značajna nova radna mjesta raspršile. Kvalificiranih elektroinženjera imamo sve manje, a postrojenja vjetroparkova rade na velikim visinama i ne treba im čuvanje. Održavanje je sustavno i visoko stručno. Zauzimaju (trajno!) dijelove čestica zemljišta za čije (trajno!) zauzeće vlasnici bivaju obeštećeni, no i ti iznosi nisu izdašni. Za stanovnike oko vjetroparkova oni predstavljaju trajne izvore buke, posebnice kada su jaki vjetrovi, a vjetrenjače u punom pogonu. U nekim projektiranim slučajevima predviđa se da udaljenost vjetrenjača bude najmanje 500 metara od naselja, što je uistinu premalo. Krajolik atara u kojemu će se podići vjetrenjače bit će nepovratno, a uz dozu opreza mogli bismo reći i: dramatično izmijenjen. Jest da se o ukusima ne raspravlja, no »nepregledna ravnica« dobit će vrlo iznenađujuće nove elemente ispod kojih i dalje valja obrađivati zemlju kao što je to činjeno i prije podizanja objekata. Budući da će se nalaziti na Telečkoj kosi, vjetrenjače će biti vidljive izdaleka. Izgradit će se novi putovi, unaprijedit će se pristup poljoprivrednom zemljištu, što, ruku na srce, u atarima Stanišića, Lemeša, Čonoplje, Alekse Šantića, Pačira i Bajmaka nije najvažniji problem. Zaštitari ptica brinu se – ptice ne mogu na vrijeme usporiti svoj let i bivaju jednostavno uvučene u vrtlog elisa i samljevene. Slično se događa sa šišmišima.
Do sada je razina instalirane snage postojećih vjetrogeneratora u Srbiji ispunjena, te je bilo pitanje kako se može graditi jedan park od 500 MW snage, kada svi postojeći imaju skupa toliki kapacitet proizvodnje. No, biznis je dovitljv, te je Energetska zajednica jugoistočne Europe u lipnju prošle godine pozvala Srbiju da promijeni propise kako bi omogućila uvođenje dražbi za nove vjetrovite megavate.
Hoće li, konačno, Stanišićani, Lemešani, Čonopljanci, Bajmačani, Pačirci i Šantićani uopće biti pitani ako projektanti požele postaviti ovakve objekte na njihovu zemlju? Moraju biti, a njihovi odgovori moraju biti glasni! Na vrijeme valja saznati sve pojedinosti ovakvog projekta, biti uključen ispočetka, a ne ostati pasivan promatrač onoga što se okolo događa! Tu mogućnost nude suvremeni mehanizmi demokratskog sudjelovanja u odlučivanju i valja ih energično rabiti.
Marko Tucakov
