Arhiv tekstova
Dilema o salašima
Hej, salaši, na sjeveru Bačke... Sve dobre stvari su opjevane i onda bi bilo šteta ne iskoristiti po neki stih kao uvod u priču. O salašima su mnogi pjevali i oni su oduvijek imali svoju posebnu čar. Sjećam se salaša na koji nas je majka, tatina mama, vodila kad nas je čuvala – salaš bake Mare. I kad vratim u sjećanje te odlaske, ne znam zašto se salaši ne zovu posebne planete, carstva, svjetovi. To je zapravo čitav jedan mali svijet, sjajna zajednica životinja i ljudi, sklad, uzimanje i davanje, mir, utočište za sve. Život kao takav.
Danas su salaši postali nešto popularniji ali ne u smislu da svi žele biti baba Mara i imati svoj salaš ili bar ne onakav kakav je Mara imala. Danas su salaši tu za iznajmljeno uživanje, za dobar obrok, simpatične vezove, za dobre instagram fotografije, za brend i dobar status. U jednoj knjizi, koja mi je ovih dana došla pod ruke, a koja piše o brojnim salašima u našem kraju navode kako od svih prednosti koje donosi 21. stoljeće, na tom jednom salašu mogu se SAMO naći tekuća voda, struja, telefon i internet. Neću produbiti ovo. Ja volim salaše, sve odreda.
Ili možda ipak nije tako
Ne želim zauzeti stav o pojmu salaša i o tome što je danas definicija tog pojma. Želim samo da u priču ubacim dvije definicije istog pojma. Dakle, prvi salaš, salaš nekada, salaš bake Mare je kućanstvo, zajednica ljudi i životinja, njihovo mjesto za život, stil življenja, obilježeno s jako puno rada, pretežno fizičkog, ustajanja s pijetlovima, lijeganja pre njih. Pravo poljsko imanje s kućom i ostalim propratnim objektima kao što su ambar, čardak i drugi. Dalje, druga definicija salaša je proistekla iz ovakvog kućanstva, ali je jedino što je zadržala ambijent, u smislu da je ostala kuća nabijača, ali je adaptirana potrebama suvremenog čovjeka. Možda je sve ovo ipak osmišljeno kako bi se sačuvala priča o salašu i možda stiže u posljednji trenutak da se sve spasi od zaborava. Ako je tako, cilj opravdava sredstva.
Al’ se nekad dobro jelo, baš
Zajednička strana oba aspekta salaša, i onog nekada i ovoga sada je ta da se na salašima uvijek dobro jelo; nekada s posebnim ukusom i ljubavlju kojom se kuhalo, danas s posebnim dodacima i s bogatim menijem koji nude. Jedno je sigurno: šansa da vam se baš ništa ne svidi ne postoji. Zapravo, ovo danas prevazilazi sve ukuse i doista je hrana božanstvena. U spomenutoj knjizi, uz popis 65 vojvođanskih salaša, nalazi se i opsežan prilog s receptima salašarskih jela koji na najvjerniji način ispisuju ukuse ravničarske kuhinje. Neću vas slagati, nisam našla ni jedno jedino jelo koje ne bih probala i koje me ne privlači.
Negdje sam pročitala da bi svaki čovjek želio živjeti na selu ako je selo u gradu. Ne direktno povezana, ali ova izjava i ova točnost se slaže s čovjekovom potrebom imati dodira i sa salašom i to ne da živi na njemu, ovisi od njega, kao i da svoj život podredi njemu, nego eto nekad u takav ambijent ode na ručak i provede poslijepodne u dobrom društvu.
Danas samo lijepa uspomena na prošla vremena, konje vrane po livadi razigrane, đerme, tamburice, kolinja, kosidbe, vršidbe. Ostalo ih je jako malo, a većina od tih malo se uređuje u suvremene restorane i čarde sa seoskom turističkom ponudom. Činjenica da su vojvođanska sela i salaši postali visoko kotirane turističke vrijednosti, pokazuje da je ono što imamo zaista vrijedno. Da li dobro biramo način našeg i njihovog razvoja, pokazat će vreme.
P. S. Ukoliko znate nekog tko živi na pravom salašu, posjetite ga, a ukoliko imate mogućnost, provedite vikend tamo. Ne turistički, nego prijateljski. Zasucite rukave i otvorite srce i oči. Ova dragocjena rijetkost prijeti da nestane.
Gorana Koporan
