Arhiv tekstova
Kad fatum postane fado
Dok sam se, za nedavnog boravka u Zagrebu, vozila tramvajem od autobusnog kolodvora do svoga odredišta, pozornost mi je privukao bilbord s najavom za fado koncert. Narednog dana je fado pjevačica Katia Guerreiro gostovala u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Sljedećeg trenutka već sam tipkala poruku prijateljici koja je bliska izvorima karata. Zašto se nisi prije javila, to jest, naravno, karata više nema. A već odavno ne vrijedi poznavati osoblje na garderobi u Lisinskom, niti postoji institucija ulaska bez karte kada se, nakon što su sretnici posjedali, puštaju oni koji iz raznih razloga nisu kupili kartu (na vrijeme). Hm. Pa, dobro, onda blaženi youtube.
Umor snažne duše
Veliki portugalski pjesnik Fernando Pessoa za fado je rekao da je to umor snažne duše, pogled prezira koji Portugal upućuje Bogu u koga je vjerovao i koji ga je napustio. Fado jest stav, to je hrabrost da se živi, ali i nemoć u susretu sa sudbinom. To je nada, čežnja, tuga, melankolija čovjeka koji ne bježi od stvarnosti. Fado je plemeniti vrisak ljudske hude sudbine. Ovaj izvorno portugalski glazbeni žanr postao je svjetska tečevina, uobličen raznim utjecajima kultura koje su se stjecale u Portugalu. Neprevodiv je taj glavni tvorbeni element fada, saudade, to složeno osjećanje dostojanstva, žala, nade, sjete. Ono što je po nečemu slično, a tako daleko od fada jesu i mađarske romance i bosanske sevdalinke i blues afričkih crnaca i, na primjer, žal za mladosti u pjesmi koju izvodi romska glazbena trupa iz Rumunjske Taraf de Haïdouks. Jer, imaju fadisti i svijetle i tamnije glasove, razlikuju se po boji i karakteru, ali svima je u glasu taj sfumato, taj pomalo hrapav okus oporog, nerazblaženog života. K tome, u katkad velikim rasponima, u fado pjesmama glas melizmatično klizi, što mu i daje specifičnost. Nasuprot ispeglanim, plastičnim licima, osobnostima i glasovima, nasuprot potrebi da se malo šmira, da čovjeka ništa ne dotakne, da se zaštiti od samog života, fado je životni stav koji dopušta da ga život dotakne i mijenja, da ga mrvi životni žrvanj. Fado pjevač se rađa, ne može se to naučiti, kažu fadisti.
Dva lica fada, Lisabon i Coimbra
Iznjedrila je fado početkom 19. stoljeća lisabonska sirotinja, mješavina Iberijaca, Brazilaca, Afrikanaca. Drugi stilski pravac ovoga žanra pojavljuje se kasnije, u sveučilišnom gradu Coimbri. Nastao među studentima i profesorima, smatrao se glazbom viših društvenih klasa. Uglavnom su ga pjevali muškarci na stihove koji su se oslanjali na urbanu književnu tradiciju. Dok je lisabonski fado odisao tugom i melankolijom, pjesme iz Coimbre donosile su nadu i vedriji pogled na svijet. Osim glasova, karakterističan zvuk fada čine i gitare, portugalska fado gitara s 12 žica i posebnim štimom i gitara talijanskog štima uz eventualni dodatak bas gitare – viole baixo. Dvjestotinjak godina fada utjecalo je na veličinu i sastav orkestra, značajnu ulogu imaju tekstopisci i glazbenici, a Portugal je svijetu podario i pregršt dobrih fadista. Ovisno o ukusu, za slušanje se mogu izabrati svjetliji i prodorniji ili tamniji i mukliji glasovi, pjevači starijih ili novije generacije. Ipak, treba sačuvati fado u pravom obliku. Jedna od današnjih fado zvijezda, Dulce Pontes, vidi potrebu da se fado očisti od pomodarskih natruha: »Danas je fado postao pomodarstvo i to mi se nimalo ne dopada«. Izgleda da više nitko ne zna o čemu je zapravo u fadu riječ. U posljednje vrijeme se čini da je to prenaglašena dramatika s uplakanom ženom koja pravi tolike pauze u pjevanju da slobodno možete otići vani popiti kavu i vratiti se na sljedeći stih. Ne, to nije fado. Fado je molitva kada je tuga, ali on je i sreća. Može biti i humorističan, ovisi o tome koji fado pjevate. Bilo kako bilo, slušajte Amaliu Rodrigues da biste razumjeli što želim reći. Od velikih imena dakle, Kraljica fada Amalia Rodrigues, Mariza, Katia Guerreiro, Carminho, Raquel Tavares, Antonio dos Santos, Duarte, Dulce Pontes. Kupite karte na vrijeme i vidimo se na koncertu.
Nela Skenderović
