Arhiv tekstova

Može li naša korizma biti plodna?

Korizma, kao liturgijski dio godine u kome se pripravljamo za blagdan Uskrsa, traje 40 dana, bez nedjelja i završava se ulaskom u sveto Trodnevlje. U to vrijeme nastojimo biti bliži Bogu, odreći se koječega, više moliti, razmatrati Njegovu muku, imati više razumijevanja za bližnje... 
Često u želji da nešto poradimo na sebi tijekom ovoga vremena zalutamo od same suštine, od Gospodina. Tim povodom razgovarali smo sa župnikom župe Presvetog Trojstva u Maloj Bosni vlč. Draganom Muharemom. 
 Kako u današnjem svijetu rastrzanosti između obitelji i posla, te brojnih obveza možemo biti pravi kršćani u korizmi?
Korizma je iskustvo pustinje. Čini se da mi ljudi današnjice trebamo redefinirati pojam pustinje; nije više mjesto tišine, praznine, odsutnosti, nego baš suprotno – mjesto prebukiranosti, zasićenosti, usložnjenosti. Da, to je naša pustinja danas! Korizma koja bi htjela bijeg iz pustinje, pa i te takve pustinje, bila bi tek neka egzotična duhovnost, relaksacija koja ne preobražava ni čovjeka a ni pustinju. Počesto korizmu shvaćamo kao izdvojeno vrijeme u kojem ćemo se nastojati izdvojiti iz redovnog (pa i rastrzanog) načina življenja. Ozbiljnost korizme je upravo u ostajanju, prihvaćanju  takve pustinje, preobražavanju iznutra. Svetost nije u bijegu od redovitog, nego u vršenju redovitog na izvanredan način. 
Počela je i pobožnost križnoga puta. Koji je smisao sudjelovanja u ovoj pobožnosti? 
Stari su govorili – per crucem ad lucem – po križu do svjetla. Razmatranje križnoga puta želi nas uvesti u taj hod. Središte ove pobožnosti nije promatranje Krista u agoniji, akcentiranju na težini križa, znoju, krvi, mučenju... Srž je u usmjerenosti pogleda na Božju slavu, na križ kao mjesto pobjede. Ova pobožnost želi probuditi u nama vapaj za Uskrsom, čežnju za novim životom, za petnaestom postajom. 
Mnogi se vjernici tijekom korizme odriču određene hrane, no, kako razlikovati post od dijete?
Netko je šaljivo rekao: post je skidanje kila uz Božju pomoć. Čini mi se da ta šala ponekad odražava naše krivo poimanje posta. Svodi se na vježbu u samodisciplini, način »gospodarenja« sobom ili oblik samokažnjavanja za grijehe. Kršćanski post traži svoju plodnost u življenju vjere. Nema stoga svrhu u samome sebi, niti u tijelu koje ga podnosi. Lijepo je o tom pisao sv. Ambrozije: »Koliko li bi post bio duhovno vrijedan kad bi ono što inače trošiš za hranu udijelio siromasima«. Sv. Augustin još izravnije govori: »Dajmo u milostinji ono što ‘primamo’ posteći«. Post, dakle, nikada ne smije biti izoliran. On uvijek ide skupa s molitvom i djelima milosrđa. Inače je ništa drugo nego dijeta, »skidanje kila uz Božju pomoć«, bez duhovnih učinaka.
Ima ljudi koji si zacrtaju visoke ciljeve za odricanje ili žrtvu tijekom korizme i dogodi se da ne uspiju sve ostvariti. Je li to grijeh? 
Pomalo sam skeptičan po pitanju tih korizmenih žrtvica. Toliko nam znaju okupirati pažnju da nam onda promiče bitno. Đavao zna to jako dobro iskoristiti i preokrenuti u svoju korist. Čokolada, koje sam se odrekao, tako maštovito oboji cijelu moju korizmu, zauzme prostora u mojim mislima više nego inače. I ustrajat ću do kraja i mislit ću da sam pobijedio, a zapravo eto promašaja iako sam imao najbolje namjere. Središte korizme je poziv na obraćenje, metanoju, preobrazbu, otkriće novoga života u Kristu. Žrtve i žrtvice imaju smisla samo ako potpomažu potonje rečeno. U suprotnom postaju zamke Zloga.
Često se dogodi da se u korizmi odreknemo, ne samo hrane, nego i loših navika, ali čim dođe Uskrs vratimo se na staro. Ima li to smisla?
Srećom da korizma traje 40 dana, a ne više! Pa tko bi izdržao biti toliko dobar! Jedva čekam Uskrs da ispušim sve one kutije cigara koje sam ostavio u korizmi... Koliko samo naša korizmena nastojanja znaju biti tragikomična! Kršćanin zna biti poput »mede« koji spava svoj zimski (korizmeni) san. Tad nikog ne ugrožava, ne troši, ne jede... »Kršćanin medo« jedva čeka uskršnje buđenje da bi se opet vratio svojoj staroj naravi. A Uskrs... Uskrs je pak »Hod u novosti života« (Rim 6,4). Napuštanje starog i preobrazba u novog, Kristom oblikovanog čovjeka. Od »kršćanina mede« postati kristoliki kršćanin u kojem buja klica uskrsnuća, darovane vječnosti. Tek onda sve ima smisla, tek onda korizma biva plodonosna.
Ž. V.