Arhiv tekstova

Preobraženje se događa kroz molitvu

U potpunoj suprotnosti s prošlom nedjeljom, kada Isusa iskušava đavao, ove nedjelje čitamo o tome kako se našao uronjen u Očevu blizinu (usp. Lk 9, 28b-36). Prva suprotnost ogleda se u mjestu radnje ovih dvaju evanđelja. Prošle nedjelje to je bila pustinja, mjesto osamljenosti i kušnje, a ove nedjelje to je gora, koja u Svetom pismu predstavlja mjesto Božje objave i njegove blizine. Prošle nedjelje činilo se kao da je Isus prepušten samome sebi, mora proći kroz iskušenja kao svaki čovjek, a ove nedjelje sam Bog objavljuje Isusov identitet, otkriva njegovo božansko sinovstvo i njegovu slavu. Ovaj kontrast između pustinje i gore, kušnje i zaogrtanja Božjom blizinom, znakoviti su za vjernički život, osobito u korizmi, koja za nas jest vrijeme kušnje, ali i vrijeme koje nas vodi bliže k Bogu.

Isusovo preobraženje

Isus je uspješno nadvladao kušnju koja je stajala na početku njegovog javnog djelovanja, no sada, na putu u Jeruzalem, kada se bliži kraj njegovog boravka na zemlji, nalazi se pred novom kušnjom. On zna što ga u Jeruzalemu očekuje, a budući da pored božanske posjeduje i ljudsku narav, on osjeća strah pred nadolazećim. Zato se i povlači u osamu na molitvu. Evanđelja nam svjedoče da se Isus moli prije svakog važnog trenutka u svom životu i djelovanju, a ono što ga u Jeruzalemu očekuje zasigurno je najvažnije od svega do tad, jer je muka i smrt ispunjenje njegovog poslanja, jedini put prema uskrsnuću zbog kojega se i rodio. A za vrijeme te molitve Isus doživljava duboko iskustvo Očeve blizine te dobiva snagu da nastavi svoj put ka konačnom cilju.
On je došao na goru moliti se, nije imao namjeru preobraziti se, niti je znao da će se to dogoditi. Njegova jedina nakana bila je molitva kao i svaki put do tada kada se pripremao za važne odluke. Osjećao je tjeskobu i strah te je to želio podijeliti sa svojim Ocem i u susretu s njim kroz molitvu prikupiti snagu za nastavak svojega poslanja. Preobraženje se dogodilo kao posljedica susreta s Bogom, kao rezultat Božje blizine. Ono je znak snage koju Isus prima da može završiti djelo spasenja koje je započeo, ali i znak za Isusove učenike, ne samo da je Isus uistinu Božji Sin, nego i da je molitva ozračje Božje blizine, da se kroz nju prima snaga za sva poslanja onih koji mole. A Mojsije i Ilija koji se pojavljuju kao svjedoci Isusova preobraženja prošli su slične kušnje u svom poslanju i imali snažno iskustvo Božje blizine koje ih je ohrabrilo da unatoč svemu završe povjereno im djelo od Boga.

Važnost molitve

Evanđeoski odlomak o Isusovom preobraženju upućuje nas na molitvu, kao najvažniju sastavnicu kršćanskoga života. Molitva nam omogućuje dragocjene trenutke susreta s Bogom, trenutke u kojima ne govorimo samo mi nego i osjetimo poticaje koji dolaze od njega, ono najvažnije, ona je izvor snage za izazove i kušnje koji se nalaze na našem putu. Bez molitve nećemo imati snage nadvladati kušnje na koje nailazimo. Učinit će nam se često da smo sami, bez podrške i pomoći, da nema izlaza iz teškoća u koje smo zapali, a kroz molitvu znat ćemo da nismo sami i da će nam Bog dati potrebnu snagu i potrebnu mudrost da nadvladamo svaku teškoću.
Korizmeno vrijeme je vrijeme kušnje, kada se čovjek u želji da se obrati i promijeni susreće s različitim protivštinama koje ga žele omesti u provođenju odluke. Zato sastavni dio korizmenih odluka uvijek mora biti molitva. Ona je ta koja nas dovodi do preobraženja, a naše preobraženje je obraćenje koje želimo postići. Zato ne smijemo prestati moliti, niti molitvu zapostavljati pred nekim drugim stvarima. Za nju trebamo uvijek naći vremena. Ona je izvor kršćanske snage, izvor promjene i kršćanskog djelovanja, ona predstavlja dragocjene trenutke Božje blizine, čak i onda kada nam se čini da je Bog daleko i ne čuje naše vapaje.
Isusovo iskustvo molitve poučava nas u još jednoj stvari – da sve prepustimo u Božje ruke, a ne da grčevito tražimo da bude kako smo mi isplanirali. Po Isusovom primjeru trebamo osluškivati što je njegova volja i po njoj se ravnati. U takvoj molitvi ogleda se snaga naše vjere, naše pristajanje uz Boga, a on nas nagrađuje odlučnošću i poticajima da možemo izvršiti ono što je za nas odredio.
Stoga proživimo ovo vrijeme korizme kao vrijeme molitve, kako bismo na kraju korizmenoga hoda doživjeli preobraženje koje će biti vidljivo na način da će se u nama moći prepoznati da smo oni koji žive za Boga i s Bogom. To nije lak put, ali Bog nas na njemu prati.