Arhiv tekstova

Obični ljudi u Velikom ratu

Početak Prvog svjetskog rata Sombor je dočekao kao središte Bačko-bodroške županije. Bila je to jedna od najvećih županija Monarhije, a po popisu stanovništva iz 1910. godine imala je 812.400 stanovnika. Pripadali su ovoj županiji i Subotica, Novi Sad, Senta i Baja u Mađarskoj. Početak rata bio je i nagovještaj velikih promjena na ovim prostorima, koje će se i dogoditi 1918. godine raspadom Austro-Ugarske monarhije. Prostor velike Bačko-bodroške županije naći će se u dvije države – Mađarskoj i Kraljevini SHS. Ali rat ne samo da je izmijenio političku kartu ovog prostora već je utjecao i na pojedinačne sudbine ljudi.
Na salašu Jose Firanja na Nenadiću, među starim fotografijama, izdvaja se jedna snimljena negdje, neke ratne godine. A na noj su braća Grgo i Ilija Firanj, u uniformi Austro-Ugarske vojske. Na poleđini fotografije je naziv fotografske radnje i njena bečka adresa, ali nigdje nije napisano gdje je fotografija snimljena, niti koje je to godine bilo. Ne zna to ni Grgin praunuk Josa. »Moj pradjed se iz rata nije vratio živ. Njegov brat Ilija jeste, ali on nije. Da li se nekada i znalo kada je i gdje poginuo i ta slika jedini je trag ostao iza njega. Ono što se u našoj obitelji priča jest da je 1917. godine bio na dopustu kod kuće, ali kraj rata nije dočekao živ«, priča Josa koji danas živi na salašu koji je početkom XX. stoljeća podigao njegov pradjed. »Dva puta se Grgo ženio. Prva žena mu je umrla, pa se poslije toga oženio drugi puta, a djece je imao iz oba braka. Iz prvog troje i iz drugog dvoje. Svi oni nisu dočekali da im se otac vrati iz rata. Moj djed se rodio 1915. godine, a kada je otac Grgo došao na dopust dvije godine kasnije sin ga nije ni znao i dijete je pobjeglo od njega kada ga je vidjelo«, prepričava Josa obiteljsku priču. Bio je to posljednji Grgin dolazak kući, na Nenadić, jer više se nije vratio, a obitelj ne zna ni kada je ni gdje poginuo.
Grga je bio jedan od petorice braće Firanj, a brojne obitelji s ovim prezimenom koje žive na Nenadiću zapravo su potomci ove braće. Iz obiteljskih priča Josa zna da su se braća dobro slagala i da je u njihovom međusobnom odnosu često bilo i anegdotnih situacija. »Jedna od takvih priča je iz vremena žetve. Došla su braća pomoći Grgi da utovari žito u kola kako bi ga nosio na meljavu. Pomogla su braća Grgi da utovari žito kako bi ujutru rano krenuo u mlin. Ali kada je ujutru ustao, imao je Grgo što i vidjeti. Nema ni kola, ni žita. Ne, nije ih netko odvukao, već su braća tijekom noći došla, rastavila kola i kola i žito podigla na vrh slame. Sjetio se Grgo odmah čija je to šala, pa je ponovo pozvao svoju braću, prvo na rakiju, a onda i da kola i žito vrate dolje. Nije se Grgo naljutio na njih već je to prihvatio kao uspjelu šalu. Takva su tada bila vremena i ljudi«, kaže Josa. Njegov otac Laza rodio se 1915. godine i on je to dijete koje, kao dvogodišnjak, nije prepoznalo svog oca. Nije ga zapamtio i odrastao je bez njega uz drugu djecu i majku, koja se, iako je mlada ostala udova, nikada više nije udavala. »Laza je kasnije svom sinu dao ime Grga i to je bio moj otac«, kaže Josa. 
Z. Vasiljević