Arhiv tekstova

Slučaj takse, reklama i RTS-a

Možemo reći da je eletronički prijenos slike i zvuka, popularno nazvano televizija, skraćeno TV, osmo čudo današnjeg svijeta. Kada je pronađena tehnologija arhiviranja ovih snimaka, postalo je još veće čudo, jer se u bilo kojoj sekundi u budućnosti možemo prisjećati prošlosti. Naravno, ako ima mnogo svjetla, onda se pojavljulju i moguće sjenke; a to je mogućnost ispravke, popularno rečeno  »retuširanje« snimljene »stvarnosti«. Otkada se ova tehnologija prebacila na »prepametne« mobilne spravice, s kojima postoji mogućnost snimanja slike i događanja, ova mogućnost još više »demokratizira« naš svijet. Možete snimiti sebe tehnikom nazvanom »selfie«, recimo u društvu nekog važnog političara, ili poznate osobe; a da vas on ne može u toj namjeri spriječiti (možda tjelohranitelji); i eto dokaza da smo bili zajedno s nekim »celebritijem«, odnosno i na jednom značajnom mjestu. Na žalost i to da su se ubojstva u Novom Zeladu mogla pratiti i »uživo« dok nije zabranjeno emitiranje na društvenim mrežama. Nekolicina suviše smjelih i kreativnih osoba je već i smrtno nastradala snimajući lude »selfije«, no napredak na žalost pomalo iziskuje i određene žrtve. No, da se mi vratimo na plaćanje takse za javni medijski servis (koja koristi već gorepomenute tehničke novine) i koju, počevši od ove godine, plaćamo skoro 50% više u odnosu na prethodno razdoblje, znači 70 dinara po mjernom mjestu. U Subotici ima oko 50.000 električnih brojila, to je »višak« mjesečno od 3.500.000 dinara, odnosno 42.000.000 dinara (oko 356.000 eura) godišnje samo u našem gradu. No, da ne zalazimo u detalje kao što je pitanje na što i kako se troše ovi naši novci nego prosto da se zapitamo: »što od javnog medijskog servisa« dobijamo kao protuuslugu?

Ekonomsko-propagandni program

EPP ili reklamiranje određenih proizvoda i usluga, po teoriji treba »privatnim TV postajama donositi prihode i određenu zaradu (profit). Isto tako, po teoriji, javni servisi, pošto ih svi mi financiramo (koji plaćamo potrošenu »najjeftiniju« električnu energiju u Europi i još razne »dodatke«), ne bi trebali imati ove dodatne prihode od EPP. Teorija je jedno, a zbilja drugo. Recimo, Dnevnik, najgledanija informativna emisija emitira obično pri kraju »mali reklamni blok« prije sportskih rezultata i vremenske prognoze. Zašto prije ovih vijesti? Propagandisti znaju da većinu gledatelja ove informacije najviše zanimaju i ako to »ispucaju« u sklopu dnevnika, gledatelji će se najbrže moguće prebaciti na druge programe. To se događa prilikom emitiranja dvadesetogodišnjih filmova (i starijih), kada »reklamni blok« traje i po 15 minuta, tako da većina nas zaboravi i što je gledala. No, dobro, ovo se događa uglavnom na »privatnim kanalima«. Ipak, i javni servis vrši određenu suptilnu političku reklamu: s velikom sigurnošću se mogu kladiti da će informativni program početi s aktivnostima aktualnog predsjednika države (otvaranje tvornica, putova i ostalih građevina), njegovim putovanjem u zemlji i inozemstvu, sa susretima s raznim »celebritijima«, s tom razlikom da on sam ne snima selfije nego to prepušta profesionalnim izvještačima. Na javnom servisu (koji usput nije po volji predsjednika) vrlo malo minutaže dobija oporba ili raniji politički čelnici; uglavnom te informacije imaju negativnu konotaciju, istina poneka je i neutralna. Očito je ova situacija »dogorjela do nokata« beogradskim prosvjednim šetačima koji su prošlog vikenda nasilno provalili (ili su pak namjerno pušteni)  u prostorije RTS-a, sa zahtjevima da se i njihov glas uživo pusti u informativnoj emisiji javnog servisa. Na privatnoj televiziji događanja su se mogla pratiti »in vivo« dok je u vrijeme tih događanja RTS emitirao redovan program. 

Što je istina?

Povodom ovih događanja predsjednik je u zgradi Predsjedništva održao konferenciju za medije točno u podne, dok su prosvjednici okupirali prostor oko ove zgrade. Predsjednik se držao vrlo hrabro, s ministrom policije je igrao šah, dok se većina demonstranata nije razišla. Onda je odlučno napustio zgradu, rijetkim preostalim šetačima je dobacio po koju riječ. Naravno, većina stanovnika ove države pratili su događanja, neki sa strahom što će se desiti s mirovinama ako predsjednik »padne«? Drugi su pak vikali »gotov je« i ja sam se našao u dilemi – sjetio sam se jednog starog dobrog vica. Muž nenadano stiže kući i zatekne svoju ženu u krevetu zajedno sa susjedom. Susjed brže-bolje pobjegne, a muž pita ženu: »Kako si me mogla varati sa susjedom?«. Ona odgovori: »Nisam te varala«. Muž malo iznerviran ponovi pitanje: »Kako si mogla s njim, tako nikakvim?«. Ona mirno ponovi: »Nisam te varala«. Muž sada već potpuno iznerviran viče: »Kako nisi, vlastitim očima sam vidio«. Žena odgovara mirno i uvrijeđeno: »Zar ti više vjeruješ svojim očima nego meni?«. Ovo ja nazivam tumačenjem događanja u stilu »ružičastog TV-a«.