Arhiv tekstova

Moramo što prije zakoračiti u konačnu fazu tranzicije

Kada je riječ o nekoj temi ili području, čak i po cijenu da vam se ne sviđa ono što priča vaš sugovornik, pravo je zadovoljstvo razgovarati s ekspertom. Po pitanju ekonomije, Milko Štimac (Beograd, 1961.) je nesumnjivo baš to – stručnjak i vrhunski poznavatelj. Naš sugovornik ekonomiju poznaje iznutra: bio je predsjednik Komisije za hartije od vrijednosti, ravnatelj Robne burze – Beograd, član grupa za izradu programa ekonomske obnove Regije i podršku regionalnom razvoju robno-burzanskog poslovanja…, ali i izvana kao novinar, urednik i autor više knjiga. Naime, objavio je nekoliko stotina naslova o ekonomskim temama. Bio je urednik u Privrednom pregledu te urednik ekonomske rubrike, kolumnist i komentator u časopisu International Weekly. Napisao je nekoliko stručnih knjiga iz područja ekonomije, među kojima i jedan sveučilišni udžbenik. Knjige se bave različitim temama – od tržišta kapitala i političke ekonomije, prikaza terminske burze i financijskih derivata do povijesti srpskog burzanskog poslovanja i rasprave »Akcionarstvo i demokratija«.
Bio je također osnivač i ravnatelj G 17 Instituta. 
Njegov životopis u novije vijeme obogatila je još jedna aktivnost – književno stvaralaštvo. Njegov dramski tekst Menica bez pokrića igran je s uspjehom u Beogradu, a na temelju ovoga teksta napisao je roman prvijenac Poljubac miholjskog leta, kojega je nedavno objavila beogradska Laguna. 
Nekadašnji je kolumnist dnevnika Ekspres. Trenutačno radi kao konzultant za pitanja tržišta kapitala u Ukrajini, na projektu Europske unije.
Da krenemo od ekonomije: kako ocjenjujete aktualne ekonomske prilike u Srbiji? Činjenica je da se stanjem baš i ne možemo pohvaliti, sudeći prema podacima statističkih agencija i raznih lista država...
Da, nemamo se baš čime pohvaliti. Ako je za utjehu, naša nesnalaženja nisu samo naša, ovim putem prošle su sve države u tranziciji, a mnoge još uvijek prolaze, i mi s njima. To nesnalaženje svodi se na oklijevanje da se konačno presiječe s ekonomijom koju država kontrolira, i u kojoj je država vlasnik velikih sustava, od kojih zavisi čitavo gospodarstvo, a onda s gospodarstvom i društvo u cjelini. Mi smo se svi davno opredijelili za tranziciju, znači za model građanskog društva, s parlamentarnom demokracijom, tržišnom ekonomijom i otvorenim društvom. To opredjeljenje izraženo je en masse još onog 5. listopada, i pametnome bi trebalo toliko biti dosta. No, izgleda da ni političke elite, ni mi sami, nismo intimno presjekli da želimo drugi model života i rada. Svi i dalje očekuju sve od države, a političari to koriste. Ekonomski tokovi koji se na tom, preživljenom, modelu uspostavljaju, nisu efikasni, skupi su, sustavno izloženi koruptivnim zastranjivanjima. A opet, nitko ne želi javno kazati da nam je potrebna liberalna ekonomija, funkcionalno tržište rada, duboko tržište kapitala – bez toga nema poduzetnosti, nema inicijative, nema napretka. Političari, i kad su toga svjesni, izbjegavaju te teme. Ne opredjeljuje se nitko od njih, naprotiv, manipuliraju ispraznim prijetnjama da je liberalizam mrtav, da je štetan, da će pojesti radnika... To su sve gluposti. Nigdje više ne postoji taj kapitalizam iz Dickensovih romana. Odavno je dokazano, i teorijski, pa i u praksi, da nema boljeg sustava od liberalnog kapitalizma. Evo, sada opet neki lideri govore o državnom kapitalizmu, što je samo drugo ime za ostanak ovoga što sada imamo i što nas guši – državna poduzeća, ljudi vladajuće elite, koja god bila, u njima. A to niti je državno, niti je kapitalizam. Liberalni kapitalizam nije savršen poredak, ima svojih sustavnih, urođenih, mana. Uostalom, nismo mi anđeli iz nebeskog Jeruzalema, pa da možemo živjeti u savršenstvu. Liberalni kapitalizam je najbolji od svih poredaka koji su ljudi smislili i probali. Mane koje ima reguliraju se na već poznate i opisane u znanosti načine. I kao takav, jedini je efikasan i najpravedniji, jer jedino on može ostvariti dovoljno nove vrijednosti da osigura samostojnost društva i socijalnu zaštitu svih njegovih pripadnika.
Po svemu sudeći, zagovornik ste neoliberalnog kapitalizma. Zašto zagovarate ovaj sustav, što biste argumentirali nekomu tko ga drukčije vidi, govoreći recimo kako je ranije, u socijalizmu, bilo bolje?
U socijalizmu nije bilo bolje. To što se naziva socijalizmom tek je jedan autoritarni režim koji je ovdje, na našu sreću, poslije ružnog i grubog početka, imao blago lice. Socijalnom sigurnošću na relativno niskom nivou kupio je mir i potkupio društvo. A kao i kod svakog potkupljivanja, sve je trajalo dokle je nezarađeni novac dobacio. Taj režim nije ništa riješio. Njegove skupe eksperimente, potpuno besmislene, uostalom, platili smo devedesetih ljudskim žrtvama, a sada ih svi iz te zemlje plaćamo relativnim ekonomskim zaostajanjem. Tko manje, tko više, ali plaćamo svi. Je li se zaista živjelo bolje? Pa, bili smo mlađi, bio je mir. To su dva jaka subjektivna razloga koja kod svakog tko stari i tko je doživio rat boje stvari u ružičasto. A bilo je i glupo, ograničeno, suspregnuto. Osnovna prednost bila je opća zdravstvena zaštita i relativno jednostavan sustav obrazovanja, prilično širokog. No, pošto je to bio izuzetak u odnosu na cijeli sustav, nije se primilo na šire društvo, što se vidjelo u ratno vrijeme, kada su lako prevladali loši đaci i kvaziintelektualci. S druge strane, kao i svaki hijerarhijski autoritarni sustav, on je producirao tijekom četiri-pet desetljeća nekompetentnost, protekciju, neodgovornost. A posljedice toga su nam pred očima.
Gdje vidite srpsku ekonomiju u narednih pet godina? Ima li objektivno šanse i načina da nam u budućnosti bude bolje? 
Moramo što prije zakoračiti u konačnu fazu tranzicije. Institucije su izgrađene, procedure u njima prilagođene velikim dijelom europskim standardima, ali to još nema tko koristiti. I dalje tumaramo u tom pseudo-feudalnom poretku državnog vlasništva nad glavnim privrednim tokovima. U takvom poretku, na primjer, banke nisu samostalne institucije koje izdavanjem kredita utječu na ekonomsku sliku zemlje, koje joj udahnjuju život. Naprotiv, i one se pretvaraju u nekoga tko traži rentu, a ne sudjeluje u kreiranju profita, dijeleći rizik s poduzetnicima. Lakše ćete dobiti potrošački kredit nego poduzetnički. Mnogo lakše. Najbrži put za poboljšanje bio bi otvaranje tržišta kapitala. Poduzeća bi tako dobila izvor financiranja paralelan s bankama, čime bi i banke bile natjerane da poslovanje postave na temelju profita, a ne rente. Preduvjeti za to postoje – burza je dobro ustrojena, trebalo bi ju koristiti. Također, imamo milijune dioničara koji su suvlasnici velikih poduzeća. Sad uz njih treba dovesti i druge velike gospodarske sustave da se listiraju na burzi, da se širi krug aktivnih malih investitora. Preko malih dioničara najlakše se provodi tranzicija, jer ljudi tu uče kroz interes i svaki dobar potez koji povuku nosi im nagradu u vidu zarade. Zemlje koje su to pokušale u tranziciji odlično su uradile. Dioničarstvo je ujedno put demokratizacije ekonomije, koji ima potencijal da veoma mnogo ljudi uključi u ekonomske tokove, kojima i oni mogu pridonijeti, i o njih se okoristiti. Konačno, tako se stvara i srednja klasa, ona koja živi i od radnog odnosa, ali zarađuje i od investicija, od kapital-odnosa u isto vrijeme. A srednja klasa je temelj zdravog društva i političke demokracije.
Bavili ste se i burzanskim poslovanjem te pisali o njemu. Kako to poslovanje izgleda u Srbiji, a može i neki savjet čitateljima, ako ne zvuči pretenciozno, u što trenutno najviše vrijedi investirati?
Nije pitanje pretenciozno, ali bilo koji odgovor na njega bio bi nekorektan. Investiranje je osobna stvar, isto kao i glasovanje na izborima. To treba biti odluka pojedinca i njegove porodice. A nije teško pogoditi koje su dobre investicije – tvrtke koje se bave takvom proizvodnjom, ili uslugama, koje će uvijek biti potrebne, svakako su dobar izbor. Ali, u takvim investicijama je i dobit najmanja. Veličina dobiti uvijek je obrnuto razmjerna riziku. Kao i inače u životu: najmanje dobijate kad igrate na sigurno, a najviše kad pokušate nešto na što bi se rijetki odlučili. Mada, tu je i najveća šansa da izgubite. U početku, uvijek je bolje igrati na sigurno. I pogrešno je očekivati velike zarade u kratkom razdoblju. Za najbolje stvari treba vremena. I u Srbiji, rekli smo, ima se gdje i u što investirati. Nadajmo se da će se za koju godinu stanje promijeniti utoliko što će se više tvrtki listirati na burzi. Ono što je u Srbiji potrebno odmah, u ovom segmentu ekonomije, jest terminska robna burza. Dobar dio proračuna Srbije puni se iz ove djelatnosti, preko primarnog agrara, pa bi terminski poslovi donijeli mnogo toga povoljnog i proizvođačima, i trgovcima, i državi i sitnim investitorima.
Nedavno ste objavili roman prvijenac Poljubac miholjskog leta nastao po dramskom tekstu Menica bez pokrića. Predstavite ga ukratko našim čitateljima...
Pa, potrošio sam dvije stotine stranica da bih opisao što se sve s junacima događalo, kako ću sad ukratko? Šalu na stranu, ja sam uživao pišući taj roman. Dok sam prethodno pisao dramu, stalno sam se preispitivao – hoće li biti dobro, hoće li publika razumjeti, prihvatiti. I kad se ispostavilo da je ispalo kako treba s dramom, onda mi je s romanom bilo mnogo lakše. Sama knjiga opisuje tek prvi od tri dijela drame – valjda sam se zaigrao pišući. Iz vana gledano, to je i detektivski, i ljubavni roman, i roman u kome se opisuje duh vremena i mjesta, ima i toka svijesti. A u suštini to je roman o snalaženju u životu koji nam uvijek donosi nešto novo, i najčešće nešto na što nismo spremni. Tako se i Beograd tek snalazi u ulozi prijestolnice jedne velike države, i u njemu svi stari i novi stanovnici, od kolenovića, preko provincijalaca iz malih gradova, do tek pristiglog Slavonca. Svatko je na svoj način zbunjen i svatko na svoj način pokušava iz takve situacije izvući najbolje. Pa se tu usputno riješi i manji privredni prijestup, dok krupna prijevara ostane neotkrivena; konačno razviju se i dvije ljubavi, a treća završi u razočaranju. Tema Slavonca, Hrvata dakle, u Beogradu, poslužila mi je kao glavni motiv za prikaz (ne)snalaženja u životu. Mogao je to biti i Amerikanac u Parizu, ili Njemica u Moskvi, ali meni je iz moje porodice ovo bilo najbliže, te likove – mojih teta koje su došle krajem dvadesetih prošlog vijeka u Beograd, moje stare kume i njene folksdojčerske porodice, mog oca i očuha, na koncu – sve njih i dalje imam u živom sjećanju. Misleći na njih, lakše sam rekonstruirao i zavičajne dijalekte kojima su govorili.
Radite li na nastavku romana, odnosno trilogije?
Kanim se da nastavim s pisanjem drugog romana, nastavka Poljupca miholjskog leta, koji će govoriti o snalaženju u mnogo surovijim uvjetima, jer je poslije mirnog građanskog razdoblja uslijedila jedna od najcrnjih noći na ovim prostorima. Sve se to sada polako razvija, prisjećam se i drugih ljudi koje je taj rat izbacio u Beograd, od kojih nitko nije ostao neokrnjen zlom i pokorom. Treći dio, Bože zdravlja, pokazat će kako su ta dva razdoblja snažno utjecala na sve ono što nam se dešavalo u naše vrijeme. I bit će u njemu svega što je to naše vrijeme i obilježilo – i šanera, i sponzoruša, i neuspjele restitucije i prijevare… Očekujem na jesen postavku drugog dramskog teksta, u kome sam probao pokazati da sitni trgovački interes pobjeđuje i rat i nevolju i da je mnogo čovječniji od velikih herojskih djela. Radnja je smještena u okupiranom Beogradu tijekom Prvog svjetskog rata, a glavni likovi su mladi hrvatski časnik, smješten na kvartir kod jedne beogradske trgovačke porodice. Što ću, ne mogu bez Hrvata i Srba, kao što sam rekao, najbliži su mi i kroz njih nekako najlakše uspijevam iskazati neke više principe.
Kao pripadnik hrvatskog naroda u Srbiji, pratite li događanja u hrvatskoj manjinskoj zajednici? Nadalje, kako vidite te aktivnosti iz Vaše beogradske perspektive, gdje taj sustav manjinskih prava (školstvo, informiranje, službena upotreba jezika i pisma), za razliku od Vojvodine, nije toliko razvijen?
Rođen sam u Beogradu, na Čuburi, gdje nije nedostajalo ljudi različitog porijekla: bilo je i Rusa, i Slovenaca, i Hrvata Hercegovaca i ostataka folksdojčera... Ali nitko na porijeklo nije, u uzajamnim odnosima, obraćao pažnju. Svi smo se družili i podjednako se identificirali s gradom u kome odrastamo. Nacionalna pripadnost dograđivala je naše ličnosti, onako kako je kod koga mogla. Kod mog druga, porijeklom Rusa, tomovima ruskih klasika donijetih iz postojbine (koji bi naš narod nosio u bježaniju, spasavajući život, stotine knjiga?), kod mene odlascima kod báke i stričeva u Slavoniju tijekom ljetnih ferija, odakle sam po povratku oslovljavao majku s »mâmo« i umjesto »da« govorio »je«. U većem dijelu dosadašnjeg života nisam sebe doživljavao kao manjinu, nisam na koncu manjina ni bio u onoj državi. A, iskreno govoreći, nitko me tako nije ni tretirao. Moje je hrvatsvo postalo sastavni dio mene, kao mnogi drugi utjecaji koji su se u jednoj mješovitoj sredini prelamali kroz moju, i svačiju drugu, socijalizaciju. I kao takvo, ja ga svuda nosim sa sobom, ono nije više vezano za određeno mjesto. Ono počiva na mojim sjećanjima na obitelj, obiteljsku zadrugu, na Zagorki, Šenoi i Krleži, ali i Marinkoviću, Desnici, Tadijanoviću i Cesariću. Nikakav sustav manjinskih prava ne bi mogao obuhvatiti moje hrvatstvo, jer je ono šire. Naravno, to ne negira potrebu za postojanjem takvih prava, jer se ljudi grupiraju i na temelju nacionalnog prepoznavanja i interesa, pa im onda treba omogućiti i odgovarajuću zaštitu, i u domeni politike, i kulture, i obrazovanja, i predstavljanja pred javnim ustanovama. Kao i svakoj posebnoj zajednici, uostalom. Ali, baš zbog širine nacionalnog, zbog općosti kulture jednog jezika i načina opažanja i promišljanja svijeta na toj osnovi, jer mislimo onako kako govorimo, moramo se boriti i za nešto drugo – za očuvanje bogatstva tog jezika, za njegovu otvorenost i povezanost s okolnim tokovima, i sa svjetskim tokovima. Ako ostanemo bez lokalnih obilježja, osiromašit ćemo ukupno nacionalno bogatstvo. Hoće li recimo »dužijanca« sa svojim značenjem i svom složenošću koju ta riječ sadrži, biti ugrožena kao pojam od jednog ili drugog službenog jezičnog standarda, ne mijenja ništa na stvari sve dok je ugrožena kao pojam. Nekada sam volio, dok se vozim kroz Slavoniju, slušati lokalne radijske stanice i uživati u melodioznosti lokalnih govora. Sada svi govore kao purgeri. I ubili su vokativ, a da se nitko nije pobunio. Jezik je kolektivno sjećanje, jezik je softver nacije – ekstremni purizam ga siromaši, čini ga izvještačenim i na duži rok dokida izražajne mogućnosti vlastitom narodu. Nije, dakle, sporno da mora postojati službena zaštita jezika određene skupine ljudi (ne volim riječ »manjina«) u sustavu javnih ustanova. I na tome valja stalno raditi, jer prava nikad dosta. Ali, tko će jezik zaštititi od nas samih? To je veliki zadatak književnika, intelektualaca, javnih djelatnika. I ne odnosi se samo na položaj »manjina«, nego na kritičko sagledavanje sveukupne realnosti.
Kako, prema Vašim uvidima, žive Hrvati u glavnom gradu Srbije, kojih prema posljednjem popisu ima oko osam tisuća, a pretpostavlja se da je taj broj veći. Jeste li uključeni u rad nekih od hrvatskih udruga u Beogradu?
Popis kaže osam, a prema nekim grubim procjenama, u Beogradu živi oko sto tisuća stanovnika porijeklom Hrvata. Beogradu su gravitirali mnogi krajevi dok se snažno razvijao i bio mjesto s koga je induciran kulturni i gospodarski napredak. To doseljavanje traje dugo i može se pratiti unazad bar nekoliko stoljeća. U Makišu je postojalo selo koje se zvalo Hrvatsko selo, na primjer. U Obrenovcu imate jedan dio, nekadašnje selo koje je postalo četvrt u okviru varoši, koje se zove Rvati. Đuro Horvat(ović) bio je jedan od istaknutijih generala srpske vojske u drugoj polovini devetnaestog stoljeća, eno vam njegove dugačke ulice na Pašinom brdu i Čuburi. No, procesi asimilacije su, u ovim slučajevima potaknuti izuzetnom sličnošću jezika, i učinili da se u nekoj narednoj generaciji svi ti ljude stope s većinskim stanovništvom, na isti način i još brže nego i Bajlonijevi, ili Vajferti ili Rosuleki, Sondermajeri i Palavičiniji. I sad, što je to što me izdvaja kao Hrvata u Beogradu? Nešto što bi bilo osnova za moj posebni položaj? Poznavanje Šenoe i Krleže? Pa svaki iole učeniji stanovnik Beograda poznaje ih koliko i ja, u beogradskim kazalištima možete vidjeti više Krležinih komada nego u Zagrebu. A isto se tako igra i Tena Štivičić, na primjer. Moja osjećanja, u mjeri u kojoj su hrvatska, dio su moje intime. Da bih ih dijelio javno s nekim, ili da bih ih pokazivao ljudima koje ne poznajem, morao bih imati jak poticaj. Na primjer, da se zbog nečega mogu, kao Hrvat, pozitivno izdvajati u odnosu na okolinu. Pri tom, ja osobno ne bježim od angažiranja u pravcu pronalaženja svih onih lijepih stvari koje taj dio moje kulture može pružiti Beogradu, gradu kome je i jedan Meštrović, na  primjer, toliko toga dao. 
S obzirom na ratna događanja iz 90-ih godina, je li vam nacionalna pripadnost bila nekada zaprjeka u životu, karijeri…?
Ne, nije. Bilo mi je prebacivano da sam liberal, to me je u karijeri najviše koštalo. Znam i svjestan sam svih tih događaja iz devedesetih, Barbalići iz Zemuna bliski su rođaci mojih prijatelja. Nedavno sam u Danasu pročitao i jezivu priču o nestanku glave jedne porodice u Moroviću, pratio sam sva ta zbivanja i ranije. Bogu hvala, ja ih nisam doživio. Sve to što se dešavalo devedesetih, na svim našim stranama, izazivalo je u meni transfer sramote, sve te ružne stvari, nekadašnja ljepota razumijevanja i prihvaćanja unakažena mržnjom i glupošću. Koja, evo, kod nekih ni do danas ne staje. A ja sam ostajao zbunjen i osramoćen s obje moje strane. Neugodnosti nisam doživio, ali se stalno pitam jesam li mogao učiniti više da se glupost toliko ne razvije? Koliko je svatko od nas pojedinačno kriv što su nam diktatori i netolerancija pojeli ne samo tolika desetljeća života, nego ga i ogorčili i napunili nas sarkazmom? Zašto smo radije vjerovali tuđim lažima nego vlastitim susjedima? Mučne devedesete... U stvari, kud ćete veće zaprjeke od te koju smo svi doživjeli – tog općeg ograničenja tuđom zlobom, politički organiziranom? Srećom pa je zlo samorazarajuće i izgleda da polako čili iz naših shvaćanja, samo sebe jedući, jer bojim se da se dobro u nama još nije toliko oporavilo da bi ga samo moglo protjerati.