Arhiv tekstova

Strpljivim koracima do uspjeha

Muzička škola u Subotici obilježila je 150 godina postojanja i rada, a proteklog tjedna svečanim koncertom tamburaški odsjek je obilježio 65 godina od kako je tambura prisutna u Muzičkoj školi u Subotici. Bio je to povod da malo dublje pogledamo prošlost i zavirimo u početke tambure u ovoj školi. 
Subotica je poznata po bogatoj tradiciji tamburaške glazbe, čak ako smijemo reći i po najboljim tamburašima, ali Muzička škola nije od svojih početaka imala odsjek tambure. Za sve ovo što danas imamo trebalo je puno rada i napora, ali očigledno je urodilo plodom. 

Počeci tambure u školi

Osim spomenutog jubileja, tamburaški odsjek je ujedno obilježio i 25 godina od kako postoji srednja škola za tamburu, a koncert je održan 5. ožujka, na 52. obljetnicu smrti prvog učitelja tambure u ovoj školi. Bio je to čuveni tamburaš, virtuoz i kompozitor Pere Tumbas Hajo, koji je 1. travnja 1954. godine započeo u Muzičkoj školi u Subotici školu tambure. Kako govore današnji podaci, bio je to svojevrsni tečaj tambure, koji je on vodio sve do 31. kolovoza 1958. godine. Te četiri godine Pere Tumbas Hajo bio je uposlen u Muzičkoj školi i zaveden u matičnim knjigama uposlenih pod rednim brojem 18. 
Iako je to bilo kratko razdoblje, Hajo je, kada je u pitanju tambura, postavio temelje u ovoj školi. Bilo je to u sklopu odsjeka za narodnu glazbu, na koji se upisao i Lazar Malagurski, koji je pod Hajinim nadzorom završio četiri godine, a to je tada predstavljalo četiri razreda niže Muzičke škole. Prvih godinu dana Malagurski je učio svirati A-basprim, a kasnije po preporuci Haje prelazi na e-prim. Jednom prilikom Pere Tumbas Hajo je rekao svom učeniku, čika Lazi, kako su ga kasnije učenici rado zvali, da će on biti taj koji će od njega preuzeti obuku i školu tambure.  
Po riječima sadašnje profesorice tambure u Muzičkoj školi Mire Temunović upravo tako je i bilo. Još dok je Lazar Malagurski bio na drugoj godini srednje Muzičke škole, na instrumentu klarinet, tadašnja ravnateljica škole Milko Kora ga je pozvala da po odlasku Haje u mirovinu on radi s učenicima. Dakle, u isto vrijeme dok se školovao Malagurski je honorarno radio s učenicima na odsjeku za narodnu glazbu. 
»Po završetku srednje Muzičke škole Lazar Malagurski se uposlio kao nastavnik tambure pod matičnim brojem uposlenih 80 i to od 15. listopada 1960. godine. S obzirom na to da u to vrijeme u školi nije bilo učenika za normu i fond sati, dopunu je radio s učenicima i orkestrom u tadašnjoj osnovnoj školi Ivo Lola Ribar. U Muzičkoj školi je tada zatekao tamburaški orkestar od 12 djevojaka koje su bile učenice spomenute osnovne škole, kao i Muzičke škole, ali na drugim instrumentima« kaže profesorica Temunović. 

Izrada udžbenika 

Bili su to počeci koji nisu bili lagani. Lazar Malagurski prihvatio je novo okruženje, način rada u Muzičkoj školi, plan i program, te je skoro svakodnevno imao konzultacije s kolegama i ravnateljicom škole. 
»Prvi problem na koji je čika Lazo ukazao bili su udžbenici koji nisu postojali. Bio je to ozbiljan problem koji je on preuzeo na sebe. U svom radu s učenicima uvidio je da nema nikakve literature niti partitura napisanih za tamburu, a koristio je partiture koje je za tamburu pisao Hajo i njegov brat Stipan. Prvi u pomoć pritekao mu je profesor klavira János Megyeri, a kasnije i drugi. Uporno pregledajući udžbenike za klavir, gudačke i druge instrumente, čika Lazo je pravio koncept udžbenika za tamburu. Učenici su mu pomagali u pisanju i prepisivanju raznih vježbi te su tako ujedno i uvježbavali pisanje i čitanje nota. Do kraja školske godine sakupio je potreban materijal«, priča Mira Temunović. 
Na samom početku školske 1961./62. godine sav prikupljen i obrađen materijal za prvi udžbenik čika Lazo je pokazao ravnateljici škole, koja je osigurala papir i tiskanje na šapirografu. U pisanju teksta i nota na matrice najviše su radile čika Lazine učenice. Prvi »udžbenik« ugledao je svjetlost dana u drugom polugođu školske 1961./62. godine. 
No, nije tu bio kraj problemima. Kako udžbenik registrirati i uvesti ga u škole kada tambura nije priznata kao instrument nego samo kao jedan od tradicijskih instrumenta u okvirima sekcija i odsjeka za narodnu glazbu. Shvativši nastali problem, Milko Kora je »udžbenik« prihvatila i nazvala ga Priručnikom za učenje tambure. 

Borba za priznavanje tambure

Pomalo revoltiran zbog nastalog problema, čika Lazo na početku 1962./63. školske godine započinje svoju borbu za priznavanje tambure kao instrumenta koji se ravnopravno izučava u nižim razredima Muzičke škole. Po riječima sugovornice, nitko, pa ni sam čika Lazo, nije mogao ni pretpostaviti s kakvim problemima će se na tom putu susretati. Razgovori, objašnjenje, uvjeravanja i dokazivanja trajali su punih šest godina kad je tambura prihvaćena kao instrument koji se ravnopravno s ostalim instrumentima izučava u nižim razredima Muzičke škole. U međuvremenu čika Lazo je doradio udžbenike za sve tamburaške instrumente, jer je i to bio jedan od uvjeta. Put je svakako bio mukotrpan i težak jer je bilo i mnogo osporavanja od pojedinih profesora koji su smatrali da tambura treba ostati na nivou narodnog instrumenta i nisu prihvatili mogućnost muziciranja na tamburi. 
Među onima koji su pomagali bio je dirigent i ravnatelj tamburaškog orkestra Radio Novog Sada Sava Vukosavljev i Pere Tumbas Hajo, a izuzetnu podršku Malagurski je imao od spomenute ravnateljice, prof. Mirka Molnara, prof. Lajosa Megyerija, prof. Parčetića iz Sombora i drugih. Upornost se isplatila i tambura je službeno uvedena u niže razrede Muzičke škole školske 1968./69. godine, a prvi učenici po tom programu bili su Stevan i Ivan Nemet.  
Čika Lazo nije posustajao, a imao je i podršku svojih učenika. Kroz sve te godine prošao je veliki broj učenika koji su ostavili neizbrisiv trag u svijetu tamburaške glazbe. 

Srednja škola za tamburu

Lazar Malagurski odlazi u mirovinu 1993. godine, a na njegovo mjesto 1. rujna 1994. godine dolazi prof. Mira Temunović, koja je ujedno i prvi profesor tambure koji je imao završenu Akademiju umjetnosti. Samo tri tjedna kasnije dolazi i Milan Pridraški, a interesiranje za tamburu kao ravnopravni instrument se povećava, te se nižu uspjesi. 
Istu borbu kao i njen učitelj vodila je i Mira Temunović, no sada već na postavljenim temeljima. Borila se za otvaranje katedre tambure u srednjoj školi. Njenim dolaskom u školu bio je osiguran nastavni kadar, a tadašnji direktor škole István Balázs Piri podržao je ovu ideju i srednja škola za tamburu počinje školske 1995/96. godine. Prva učenica bila je Krisztina Csikós na a-basprimu, koja je danas također profesorica u ovoj školi. Velikim interesiranjem za sviranjem tambure došlo je do potrebe za novim nastavnim kadrom, te je na mjesto profesora 1. rujna 2003. godine došao Vojislav Temunović, a samo dvije godine kasnije dolazi i druga učenica srednje škole, Sonja Berta. Dakle, tamburaški odsjek je imao svoj vlastiti nastavni kadar.  

Tambura ravnopravni instrument  

Danas, 2019. godine, tamburaški odsjek koji čine niža i srednja Muzička škola broji četiri klase tambure s ukupno nešto više od 50 učenika. Da je tambura u Muzičkoj školi bila pravi potez govore podaci da su učenici, skupa s profesorima, za sve ove godine postigli nebrojene rezultate, velike i zapažene uspjehe po pitanju natjecanja, festivala, na kojima su osvajali prve nagrade, laureate i posebna priznanja, kako na republičkom tako i na međunarodnom nivou. 
Tamburaški komorni sastav škole postoji od kako je tambura uvedena u srednju školu, te je to jedan od obveznih predmeta srednjoškolaca, a s učenicima trenutno radi prof. Milan Pridraški. Dječji tamburaški orkestar niže Muzičke škole vodi prof. Mira Temunović, a s radom je započeo 2001. godine, kao obvezni predmet od IV. razreda niže škole. 
Tambura je dokazala i pokazala da može biti ravnopravna s brojnim drugim instrumentima. Iako je literatura u početku bila skromna, danas su za soliste urađene brojne transkripcije, te je tambura prisutna na svim poljima. Od solističkog muziciranja uz klavirsku pratnju, preko komornih sastava, pa sve do orkestara. 
Tambura je zauzela svoje mjesto u svijetu glazbe, a iz godine u godinu otkrivaju se nove tehnike i mogućnosti sviranja na tamburi. Brojnim uspjesima i postignućima svaki puta se iznova potvrđuje da je tambura ravnopravni instrument.
Ž. V.