Arhiv tekstova

U znaku primjene zakona

U Srbiji su u uporabi jezici i pisma 11 nacionalnih zajednica. To su albanski, bosanski, bugarski, crnogorski, češki, hrvatski, mađarski, makedonski, slovački, rumunjski i rusinski jezik i pismo. Prema brošuri koja je pripremljena za okrugli stol u Somboru, hrvatski jezik u službenoj uporabi je na teritoriju Grada Subotice, u Općini Apatin u mjestu Sonta, u Gradu Somboru u mjestima Monoštor i Bereg, te u Staroj Binguli u Gradu Srijemska Mitrovica. Ova brošura tiskana je prije izmjena Statuta grada Sombora, te u nju nije unijet podatak da je hrvatski jezik u službenoj uporabi i u Lemešu. Međutim, u praktičnoj provedbi problema ima, a oni se prije svega tiču izvoda iz matičnih knjiga i postavljanja ploča s natpisima naziva naseljenih mjesta i drugih toponima na jezicima nacionalnih zajednica. 

Prava postoje, a kako ih koristiti?

U Srbiji je pravo nacionalnih manjina na uporabu materinskog jezika uvedeno 2002. godine i to Zakonom o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, a to pravo potvrđeno je i u Ustavu 2006. godine. Na taj početak podsjetila je pomoćnica ministra Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave Ivana Antić. 
»Postojeći propisi unaprijeđeni su 2018. godine. Podsjetit ću da nacionalne manjine imaju pravo upisa svoje nacionalne pripadnosti u matičnu knjigu rođenih, kao i pravo da im se u izvodima iz matičnih knjiga osobno ime piše u izvornom obliku. Dan je i veći značaj lokalnim vijećima za međunacionalne odnose koja sada imaju značajniju ulogu prilikom određivanja naziva ulica, trgova, naseljenih mjesta. Nismo ovo uradili zato što prosto pratimo preporuke Europske unije već zato što shvaćamo značaj nacionalne raznolikosti Srbije. Rekla bih da je prošla godina bila u znaku zakonskih izmjena, ova godina bit će u znaku primjene tih zakona«, kazala je Antićeva.
A da će se na praktičnoj primjeni tek trebati raditi pokazuju iskustva s terena. Jedan od apostrofiranih problema jest izdavanje izvoda iz matičnih knjiga s osobnim imenima pisanim na jeziku i pismu nacionalne zajednice, kao i izdavanje dokumenata iz matične službe na jezicima nacionalnih zajednica. »Ukazano nam je na problem primjene hrvatskog i mađarskog jezika i pisma pri izdavanju obrazaca iz matičnih knjiga. Taj problem je riješen i za nekoliko tjedana bit će moguć upis i na manjinskim jezicima«, kazala je Antićeva. 
U praksi to znači i moguće probleme, jer se podatci iz matičnih knjiga neće slagati promjerice s podatcima iz katastra, ali taj problem bi trebala riješiti e-uprava, odnosno umrežavanje i razmjena osobnih podataka među državnim tijelima i službama. 
Ono što također još nije u potpunosti zaživjelo u praksi jest i isticanje naziva mjesta i drugih toponima, kao i naziva službenih državnih tijela na jezicima nacionalnih zajednica koji su u službenoj uporabi. Vijećnica i dopredsjednica HNV-a za Sombor Snežana Periškić istaknula je primjer Monoštora i Berega, gdje je hrvatski u službenoj uporabi više od desetljeća (zahvaljujući pokrajinskim propisima), ali ploče s nazivima još uvijek nisu usklađene s tim. 
»Na određenom dijelu teritorija lokalne samouprave jezik neke nacionalne zajednice može biti u službenoj uporabi. Ta službena uporaba odnosi se samo na isticanje ploča sa službenim nazivom mjesta, natpisa na školama, mjesnim zajednicama i drugim državnim institucijama također na jeziku nacionalne zajednice«, kazala ja Antićeva, izražavajući nadu da će slika iz somborskih sela u kojima je hrvatski u službenoj uporabi biti uskoro drugačija.
»Ispisivanje toponima na jezicima nacionalnih manjina u naseljenim mjestima gdje su ispunjeni određeni uvjeti glede broja stanovnika, a to je 15 posto, može pridonijeti duhu tolerancije. Lako ih je uočiti u javnom prostoru i to može pridonijeti dojmu da se radi o jednoj sredini koja poštuje duh tolerancije. Ali, imali smo do sada pritužbi u primjeni ove odredbe, konkretno od Mađarskog nacionalnog vijeća«, kazao je pomoćnik ravnatelja Republičkog tajništva za zakonodavstvo Darko Radojičić.

Europska povelja

Europska praksa glede službene uporabe jezika različita je. Postoje države u kojima postoji dva ili više jezika koji su u službenoj uporabi na cijelom teritoriju, pa države u kojima su dva ili više jezika u službenoj uporabi u pojedinim dijelovima države. A postoje i države u kojima je u službenoj uporabi samo jedan jezik, a drugi jezici su u službenoj uporabi na dijelu teritorija. I na koncu postoje europske zemlje u kojima je samo jedan jezik u službenoj uporabi uz garancije na službenu uporabu jezika manjinskih nacionalnih zajednica u različitim sferama društvenog života i institucionalnim kontekstima. 
»Tu dolazimo i do pitanja što jedno sredstvo izražavanja čini posebnim jezikom. U mnogim zemljama postoji definicija materinskog jezika, što bi mogao biti jezik koji je neka osoba prvo naučila u svojem životu, mogao bi to biti i jezik kojeg najbolje poznaje, jezik koji koristi ili jezik s kojim se neka osoba identificira. Sociolingvisti su skloni tvrditi da je samoidentifikacija ključni element za postojanje određenog jezika. Kada govorimo o manjinskim jezicima, možemo postaviti tri pitanja – što se smatra jezikom, što čini sadržinski aspekt službene uporabe jezika i pisma i treće pitanje jest zemljopisni aspekt službene uporabe jezika i pisma«, kazao je konzultant Vijeća Europe Vladimir Đurić. 
Značajan dokument glede zaštite manjinskih jezika na tlu Europe jest Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima i Konvencija o zaštiti manjinskih jezika. A Srbija jest potpisnica oba europska dokumenta. 
»Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima regionalne ili manjinske jezike definira kao jezike koji su tradicionalno u uporabi na određenom teritoriju među stanovništvom koje je brojčana manjina na teritoriju cijele države. Tu ne spadaju dijalekti ili jezici radnika migranata. Da bi neki jezik imao karakter regionalnog ili manjinskog jezika on mora biti u tradicionalnoj uporabi, mora imati kontinuiranu uporabu u dužem razdoblju i na koncu, da se tim jezikom služi brojčano manja skupina stanovnika, koja se najčešće etnički podudara s etničkim manjinama«, kazao  je Đurić. 
Europska povelja daje i odgovor na pitanje tko je u državi mjerodavan da utvrdi opravdanost i potrebu postojanja određenog manjinskog jezika. A to je najčešće parlament kao najviše zastupničko tijelo. Države koje su pristupile Europskoj povelji ponekad prave razlike među određenim jezicima, pa u korist određenih jezika preuzimaju više obveza, a kod nekih jezika to je manje obveza. Jedna od obveza je da njihova upravna tijela koriste manjinske jezike, da njihova upravna tijela manjinske jezike koriste u komunikaciji s pripadnicima manjinskih zajednica. Sljedeća mogućnost je da oni koji koriste manjinske jezike na tim jezicima komuniciraju i s tijelima vlasti. Poseban vid uporabe manjinskih jezika odnosi se na uporabu u tijelima lokalne samouprave i objavljivanje općih akata na manjinskim jezicima. Sljedeći vid je isticanje topografskih oznaka kao što su nazivi naseljenih mjesta, ulica i trgova. I na koncu, pravo je nacionalnih manjina priznavanje uporabe osobnog imena i prezimena na jeziku i pismu i po modalitetu jezika i pisma nacionalne manjine. Sve to definirano je i u srbijanskim zakonima, a potpuna provedba tek slijedi.
Okrugli stol u Somboru organizirali su Vijeće Europe, Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave, pučki pravobranitelj i Grad Sombor.
Z. Vasiljević