Arhiv tekstova

Gdje se kriju nevidljive priče o običnom svijetu?

»A sada malo o nama, novinarima«. Tako je glasio početak jednog kratkog osvrta na položaj novinara, koji je urednik nekadašnjega Dnevnika 2 TV Zagreb, vjerojatno uz nemale poteškoće, uspio »ugurati« u središnju informativnu emisiju prije tridesetak godina. U ta tri desetljeća oni koji nas informiraju prošli su, kao i cijelo društvo, dugačka razdoblja nenormalnosti i sasvim simboličke proplamsaje nade da će moći raditi sigurno, profesionalno i objektivno. No, o njihovom položaju i ulozi u složenom društvu u kojem živimo imamo sasvim sigurno prilike znati mnogo više nego u citiranom razdoblju kada su mediji bili jednooblični i slabije dostupni. Jedan razlog tome je što se novinari prosječno daleko snažnije od ostalih profesija bore za interese i položaj svoje struke, znajući da od toga ovise osnovne funkcije uređenoga društva.   
Sanja Ignjatović Eker je počela raditi u Informativnoj redakciji TV Panonija prije 19 godina. Najprije lokalna, a potom i regionalna, televizija Panonija bila je u to vrijeme u vrhu lokalnih emitera, prepoznatljiva po kvalitetnom informativnom programu. Tamo je, kaže, stekla dragocjeno novinarsko iskustvo, radeći s nekim od najistaknutijih novosadskih novinara. Nakon toga radila je u Dnevniku, na poziv urednika Novosadske kronike, koji je uslijedio nakon prakse koju je tamo obavljala kao studentica žurnalistike na Filozofskom fakultetu u Novome Sadu. Rad u Dnevniku, u njezinom slučaju, opovrgao je nepisano pravilo da se novinar koji počne karijeru na televiziji teško navikne na rad u tiskanim medijima, te da se uvijek vraća televiziji. Priznaje da ju je novo iskustvo rada u tiskanom mediju jednako »kupilo« kao i ono prvo televizijsko. Bavila se i istraživala teme iz gotovo svih područja tijekom karijere. Radila je i na Radio-televiziji Vojvodine, u dopisništvu Blica, na TV B92 i TV Prva. Od nedavna je urednica informativnog portala Infonet Vojvodina. Izvješćivala je s najznačajnijih događaja iz Vojvodine: poplava u Srijemu, migrantske krize, izbora, skupštinskih sjednica, prosvjeda poljoprivrednika i drugih demonstracija. Završila je žurnalistiku na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu u prvoj generaciji Odsjeka za medijske studije. Završila je Novosadsku novinarsku školu i specijalizirane studije televizijskog novinarstva. Kolegica Sanja je za naš tjednik »očitala« rezultate brze »lakmus probe« stanja suvremenih medijskih pojava u Vojvodini, uz osvrt na neka zanimljiva iskustva iz vlastite karijere.
Nekoliko godina smo pratili Vaša izvješćivanja o događajima iz Vojvodine u tada najgledanijim informativnim programima. Sredinom protekle godine riješili ste da počnete uređivati svoj informativni internet-portal. Koji su razlozi tome? 
Skoro godinu prije službenog »pokretanja« portala, postojala je ideja da to uradim i sve sam ja to vrijeme razrađivala. Splet vrlo pogodnih okolnosti, kako će se ispostaviti kasnije, pridonio je da tu ideju konačno i realiziram. Znala sam od starta da će to biti informativni portal, da ću se baviti temama kojima sam se bavila i svih prijašnjih godina, dok sam bila dio TV B92, prvenstveno iz Vojvodine, ali u mnogo širem kontekstu, jer nisam ograničena minutama koje zahtijeva informativni program televizije. Iskreno, nisam očekivala da će već prvog dana portal privući toliku pažnju javnosti. Već dva sata nakon pojave na internetskom nebu, našu vijest i temu prenosili su gotovo svi nacionalni mediji, najčitaniji portali novina. Mislim da se bolja reklama za jedan novi informativni portal nije mogla desiti. U takvoj maniri nastavili smo i kasnije. Često su teme s našeg portala prenosili i citirali drugi mediji. Pozitivnoj reakciji i podršci kolega novinara mogla bih posvetiti posebno poglavlje. Često, u razgovoru s prijateljima, imam običaj kazati da imam najbolje kolege na svijetu, a sada to prvi puta i javno kažem. Posebna je zadovoljština da vas kolege podržavaju, a izuzetno je važno da vam čitatelji vjeruju i da to njihovo povjerenje ne izigrate, da im pružite točnu, jasnu, provjerenu informaciju, da ste objektivni i neostrašćeni. Čitatelji prepoznaju ako ste ostrašćeni, a kada jednom napravite gaf i uradite nasuprot pravilima profesije, gubite povjerenje čitatelja. Na našem portalu u fokusu su, najvećim dijelom, priče koje tište najširi krug ljudi, običnog svijeta, koje su, takoreći, postale nevidljive – »pojele« su ih priče o dnevno-političkoj situaciji, svakodnevnim trvenjima, visokoj politici i slično. Ne kažem da te priče nisu važne i da ih neće biti na našem portalu, ali, ipak, javni servisi i nacionalne televizije su mjesta za velike teme. »Mali« informativni portali su ti koji će nadomjestiti nedostatak običnih ljudskih priča. 
Koliki je rizik kada riješite da karijeru »oslobodite« gotovo svakodnevnog pojavljivanja u medijima, što Vas je nerijetko činilo neposrednom sudionicom ključnih društvenih događanja?
Nikada, baš nikada mi nije bio motiv da budem prije svega televizijsko lice, da me ljudi prepoznaju na ulici i da mi to bude glavni pokretač u poslu. Bilo bi i neozbiljno kad bih tako razmišljala. Stjecaj okolnosti je učinio da budem dio informativne redakcije, do skora, najgledanije i najutjecajnije TV B92 i zbog toga sam veoma zahvalna i ponosna. Kasnije su se neke stvari izmijenile, pa smo suradnju prekinuli, ali je odnos s kolegama iz nekadašnje kuće ostao isti i uvijek možemo računati jedni na druge. Zbog dopisničkog posla upoznala sam Vojvodinu uzduž i poprijeko, stvorila kontakte za cijeli život i do kraja karijere, a oni su glavni adut svakog novinara, ma gdje radio. To jeste učinilo da budem i neposredni sudionik ključnih društvenih događaja, poput migrantske krize, poplava, prosvjeda i slično, ali odlaskom s TV B92 takvu ulogu nisam izgubila. Naprotiv. Novinarske priče, adrenalin koji one izazivaju, su ono što svakog novinara pokreće, a ne činjenica radite li za određenu redakciju ili od toga pojavljujete li se na ekranu. Sigurna sam da gledatelji i čitatelji mogu prepoznati kada novinar radi iskreno i posvećeno, kada mu je informacija glavni pokretač i, s druge strane, kada mu je bitno samo da ga mama, tata i teta vide na ekranu. Zbog toga »oslobađanje« karijere od svakodnevnog pojavljivanja u medijima, tj. na zaslonu, nikako ne promatram kao rizik. I dalje radim ono za što sam se školovala i što me jedino interesira, te odakle planiram jednog dana otići i u mirovinu, a to je novinarstvo. Dobra okolnost je ta što iskustvo stečeno za ovih 20 godina u novinarstvu mogu iskoristiti i napraviti nešto svoje, a to je portal InfoNet Vojvodina. Ako pričamo o riziku, mislim da jedino gdje ne bi smjelo biti mjesta za bilo kakvo riskiranje jest vaš novinarski integritet i kredibilitet, koji ne smijete kompromitirati, ako imate ideju da ljudi vjeruju u to što radite i o čemu pišete. Prije svega mislim na to da ne smijete dozvoliti da vas svrstavaju u »svoje«, pošto je danas to vrlo popularno – dijeliti novinare na »vaše« i »naše«, na oporbene i prorežimske. Nije dobro ni jedno ni drugo, i svakom profesionalnom novinaru smeta ako ga bilo tko svojata. Opet, ta manira podjele na »vaše« i »naše« problem je onih koji su akteri novinarskih priča, tj. političara i oni bi morali takvu maniru iskorijeniti. To nama može smetati, i logično je da nam smeta. Na takvo nedopustivo etiketiranje svakako moramo ukazivati i zahtijevamo da s takvom praksom političari prestanu, a na njima je da svoje navike mijenjaju i na taj način nas ne dijele. S druge strane, moramo biti iskreni pa ustvrditi da ima i novinara koji se upravo tako ponašaju, naginju na jednu stranu. Nebitno je koju, jer se takav način izvještavanja kosi sa svim novinarskim postulatima. Ima i onih koji su se svojim kvazinovinarskim uratkom vrlo isticali i ističu, o njima sve znamo i ne bih ih ni stavljala u isti koš s onima koji su profesionalci u ovom poslu. 
Broj informativnih internet-portala u Srbiji je vrlo veliki, a broj vijesti koje se među njima razlikuju minimalan. Što je razlog tome?
Možda bi razloge trebalo tražiti u motivima onih koji su te portale pokrenuli i u broju novinara koji rade u redakciji. Ako oni koji su otvorili određeni informativni portal ispočetka nisu imali ideju ozbiljno i posvećeno se baviti pričama o kojima izvješćuju, već su im motivi bili neke druge prirode, poput propagiranja stanovite političke opcije, onda takvi portali liče jedni na druge, na njima prevladavaju afirmativni tekstovi o vlasti ili oporbi i to je lako uočiti. Naravno, ne kažem da se o vlasti ili oporbi ili bilo kome drugom nikada ne smije pisati afirmativno, ali jasno je koje priče zaslužuju mjesto u medijima, a koje ne, jer su čista propaganda. S druge strane, kvaliteta sadržaja, dinamika objavljivanja tekstova, to jesu li objave svakodnevne ili periodične, u velikoj mjeri zavisi od broja novinara koji rade u redakciji određenog portala. Otkriti, istražiti, provjeriti temu o kojoj pišete zahtjevan je posao i iziskuje vrijeme. Oni iskusni već imaju tu neku dnevnu rutinu, vještinu brzog stizanja do informacija i njihove provjere – izverzirani su, da tako kažem. Ipak, koliko god se trudili, nekada je nemoguće dnevno objavljivati po jednu, dvije, tri teme, pa često urednici portala pribjegavaju prenošenju informacija drugih medija. To je uobičajena praksa, ali nikako nije dobro ako se sav sadržaj svede na informacije i vijesti drugih medija. U tom slučaju se nameće pitanje – čemu onda postojanje takvog medija?
Koja medijska forma je danas za primatelje medijskih sadržaja u Srbiji najpogodinija?
Vijest. Proširena vijest, odnosno kratki tekstovi za koje je čitatelju potrebno nekoliko minuta da ih pročita i lista dalje. Kratke video forme, koje također oduzimaju minimalno vrijeme. Do toga su nas dovele moderne tehnologije, društvene mreže, gdje je sve svedeno na brzinu protoka informacija i njihov opseg. Dulje tekstove čitamo »dijagonalno«, jer nemamo vremena.
Čini se da su događanja iz Vojvodine danas manje zastupljena u ključnim emisijama nacionalnih televizijskih emitera, dok su u pokrajinskom TV etru i među vlasnicima lokalnih televizija to uglavnom neselekcionirani afirmativni sadržaji propagandnog tipa. Gdje se kriju pravi, zanimljivi, kreativno proizvedeni, angažirani medijski sadržaji?
Kriju se na pojedinim informativnim portalima koje su pokrenuli novinari iz Vojvodine. U potpunosti sam suglasna s takvom Vašom ocjenom o (ne)zastpuljenosti događaja iz Vojvodine u nacionalnim medijima. Često sam tome i sama svjedočila i trošila energiju da to promijenim, pa se uglavnom i izborila za to. Primjera radi, često sjednice pokrajinskog parlamenta ne zanimaju nacionalne emitere. Pri tome ne mislim na suhoparna izvješća skupštinskog zasjedanja, već na brojne teme od javnoga interesa, koje se otvaraju na sjednicama Skupštine Vojvodine, a koje se itekako tiču običnog čovjeka. Ovo je samo jedan od primjera, a ima ih dosta. Nikada mi, također, neće biti jasno zbog čega Dnevnik pokrajinskog javnog servisa počinje vijestima iz Beograda i protokolarnim aktivnostima državnih dužnosnika. Još veći apsurd je kada istu uređivačku politiku i trijažu vijesti vidimo u programu lokalnih emitera. Dakle, čak i tamo gdje publika očekuje da čuje što se događa prvenstveno u Vojvodini to ne dobija, ili dobija, na žličicu, na kraju Vijesti. 
Jesu li korisnici društvenih mreža visoko svjesni konzumenti i komentatori medijskog sadržaja ili samo »lajkeri«? Čitate li prvo sadržaj vijesti ili prvo komentare?
Čitam prvo sadržaj vijesti, ukoliko me zainteresira. Ako me tema ne dotiče, onda me ne zanimaju ni komentari vezani za nju. Ipak, nije greška pročitati komentare, čak i na vama nezanimljivu temu, jer se tamo često krije neka druga, koju bi trebalo šire obraditi. Što se tiče prvog dijela pitanja, jesu li korisnici društvenih mreža visoko svjesni konzumenti ili samo »lajkeri«, bojim se da su oni prvi u manjini. Mislim da bi »lajkere« trebalo promatrati kao fenomen. Nemam odgovor na pitanje kako je moguće da netko može pokazati bilo kakvu, a posebno pozitivnu reakciju na tekst a da ga nije pročitao, no to se često događa. Možda bi odgovor trebalo tražiti u brzini, a samim tim i površnosti, koju su donijele moderne tehnologije, tj. društvene mreže.
Što Vas motivira da neke priče ponavljate više puta, primjerice događaje koji imaju isti uzrok i iste negativne posljedice – dugo vremena izgledaju identično? 
Zamislite kada bismo poslije jednog ili dva teksta na istu temu, s istim uzrokom i istim negativnim posljedicama, a koji se iznova događa, digli ruke i odustali od takvih priča samo zato što liče jedna na drugu. To što liče jedna na drugu i iznova se ponavljaju je razlog više da im se ponovo vraćamo. Da ponovo ukazujemo na isti problem zbog kojeg određeni ljudi ispaštaju, a nadležni ne reagiraju, ili ne rješavaju dovoljno efikasno određeni problem. To i jest misija svakog profesionalnog novinara – da uporno i beskompromisno ukazuje na probleme u društvu, kako bi isprovocirao reakciju nadležnih da urade svoj dio posla. Ako nadležni ne odreagiraju, to opet nije problem niti posao novinara. 
Imate li dokaze da mediji donose pozitivne promjene u smislu rješavanja problematičnih i kriznih situacija u društvu u Srbiji?
Ima, ali su takvi slučajevi malobrojni. Kao jednu od takvih priča mogu navesti onu koju sam radila prije dvije godine. Odnosila se na pružni prijelaz u Kljajićevu, na kojem je postojala rampa, a onda su u Železnicama Srbije odlučili ukloniti je. U Železnicama su uvjeravali da je sve to sukladno sa zakonom, a ljudi su opravdano bili zabrinuti za svoju sigurnost, jer su svega nekoliko metara od pružnog prijelaza obiteljske kuće, a događale su se prije toga razne nezgode. Ubrzo nakon našeg izvješćivanja, nadležni u Železnicama su promijenili stav i vratili rampu. To jest primjer da izvješćivanje medija može utjecati na nadležne da riješe kriznu situaciju. Na žalost, ta reakcija je bila kratkog vijeka, jer su pola godine kasnije ponovo uklonili rampu. Dakle, događaju se čak i takve apsurdne situacije i reakcije. Poslije smo već svi bili svjedoci kakve su se sve nesreće događale na raznim prugama po Srbiji. Inače, posao novinara i medija općenito nije da oni o kojima kritički pišemo na kraju budu kažnjeni, procesuirani i slično. To je posao policije, odvjetništva i sudaca, a ne novinara. 
Je li moguće isključiti se i potpuno izaći iz medijskog svijeta, te ne primati nikakve informacije putem medija? 
Sve češće mi ljudi govore da televiziju i informativne emisije uopće više ne gledaju. Postoje i oni koji su televizore izbacili iz kuće. To, ipak, ne znači da su se isključili iz medijskog svijeta, samo su jedan medij isključili kao izvor informacija i zamijenili ga drugim. 
Zašto smo toliko očajnički žedni informacija?
S pojavom masovnih medija stigla je i očajnička žeđ za informacijama, a sigurna sam da najveći broj tih informacija za većinu nema baš nikakav značaj. Oni koji više ne gledaju televiziju, surfuju internetom, gdje se smjenjuju stotine informacija. Nemoguće je da nam je baš svaka jednako bitna, a vrlo je moguće da većinu pročitanog zaboravljamo već iduće sekunde, pa nastavljamo tragati za novim i tako u nedogled. Opsesivno traganje za informacijama toliko je izraženo u moderno vrijeme da u svijetu ljudi traže stručnu pomoć ne bi li riješili problem. Još nisam čula da je netko u Srbiji konzultirao stručnjaka zbog zavisnosti od informacija.
Kada osjećate nedostatak medijske slobode? 
U medijima u Srbiji najveći je problem autocenzura. Autocenzura je opasnija od cenzure i ima je, sigurna sam, mnogo više od cenzure. Osobno nikada nisam osjetila da mi je sloboda u ovom poslu uskraćena. Sve je do stava novinara, pristupa poslu, do toga pristajete li raditi isključivo po pravilima profesije i etike ili po pravilima nekih, nazovimo ih, moćnika ili nositelja vlasti. Kako meni kao novinaru netko može uskratiti ili na mene utjecati da pišem o bilo kojoj temi koja je u interesu javnosti, ako ja sama na takav pritisak ne pristanem? Dakle, do nas je hoćemo li im tako nešto dozvoliti ili ne. Zašto bi mene, kao novinara, interesiralo hoće li stanovita tema naškoditi nekom moćniku, dužnosniku, ako imam sve dokaze da su informacije na kojima priču gradim, točne i provjerene? Zašto bih uopće razmišljala na tu temu kada te dužnosnike mi građani, proračunski korisnici, financiramo? Oni su nama odgovorni i zato je naša obveza da o njihovim aktivnostima, koje su od javnog interesa, izvešćujemo objektivno i neostrašćeno. Ne smije nam se događati da se urednici i novinari autocenzuriraju. Imam dojam da su neki urednici do te mjere uplašeni da ne objavljuju, ili maksimalno ublažavaju čak i one informacije zbog kojih se stanoviti političar, zbog kojeg se urednik »riješio autocenzurirati«, ne bi ni malo potresao. Do te točke smo stigli. Ako se to događa kod minornih vijesti, što onda možemo očekivati kada su veće, ozbiljnije teme u pitanju, a za koje je javnost ostala uskraćena zbog nečije autocenzure?