Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Stvoriti realnu sliku o sebi

Skloni smo o sebi misliti uvijek dobro i prikazivati se u dobrom svjetlu. Ponekad smo stvarno uvjereni u to da smo od drugih bolji, a ponekad, iako svjesni svojih mana, sami sebi lažemo i ne želimo čak ni sebi priznati svoje slabosti. A upravo je realna slika o sebi i svijest o svojim manama i grijesima ono što treba posjedovati pravi kršćanin, jer jedino svjestan svojih slabosti može ponizno stati pred Boga, iskreno se pokajati za svoje grijehe i napredovati u dobru.

Slijepac slijepca vodi

Ljudi su skloni smatrati sebe besprijekornima, stoga i uzorom drugima, osobito kada je riječ o pitanjima morala i vjere, zaboravljajući da su to za čovjeka osobito »skliska« područja, gdje često činimo ne baš tako uzorne stvari, a nalazimo za njih opravdanje, ili čak grešaka nismo ni svjesni. I Židovi su sebe smatrali uzorom i svjetlom drugim narodima, jer su imali privilegij da im se objavio Bog, koji im je dao Zapovijedi kao smjernice za život. U Isusovo vrijeme kao da je ta svijest bila posebno jaka, osobito među farizejima, koji jesu poznavali i poštivali Zakon, ali nisu srcem prianjali uz njega te im se može prebaciti da su bili dvolični i oholi. Stoga nije slučajno da se Isus svojim slušateljima jednom prigodom obraća usporedbom u kojoj bi se mnogi trebali prepoznati: »Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti?« (Lk 6,39). Ovim riječima Isus cilja na farizeje i pismoznance, koji su bili uvjereni da jedino oni ispravno shvaćaju i žive riječ Božju te da su oni ti koji druge trebaju poučiti. Tako su za Isusa oni slijepi baš zato što misle da su iznad drugih. Njihova ih oholost sprječava u tome da spoznaju svoju grješnost i malenost pred Bogom. Svojim ponašanjem daju loš primjer te tako odgajaju ohole, umišljene i bahate poznavaoce Zakona, koji, iako poznaju sve propise i po njima žive, ne ravnaju svoja srca prema Božjoj riječi. Mi danas lako osuđujemo farizeje i pismoznance i potpuno nam je jasno u čemu je njihova greška, a jesmo li svjesni svoga ponašanja i jesmo li u stanju realno priznati kakvi smo? 
Čovjeku je uvijek bilo teško priznati svoju grješnost, pa je zato uvijek bilo mnogo slučajeva da slijepac slijepca vodi: roditelji djecu, odgajatelji i učitelji učenike, različite vođe svoje sljedbenike. Svi ti koji su vodili griješili su u istom, potisnuli su Boga iz vlastitih života i umjesto da se pouzdaju u njega, sve su uzimali u svoje ruke. Svojim utjecajem oni su Boga potiskivali i iz života drugih, a kao rezultat dugoročnog utjecaja »slijepaca« koji su se nametnuli kao vođe danas imamo društvo kojemu Bog nije potreban. Život u trendu je život bez Boga. U takvom ozračju odgajane su generacije. Priklanjamo se društvenim trendovima koji istiskuju Boga i vjeru iz naših života. A oni koji se smatraju vjernicima drže se kao farizeji, misle da su bolji od ostalih, da bolje poznaju, žive i čuvaju Božju riječ. No, treba se zapitati koliko je sve to na izvanjskoj razini, je li nam i srce uz Boga. Kod koga jest, nema oholosti i nadmenosti koju su posjedovali farizeji.

Svatko ima trun u oku

»Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?« (Lk 6,41). Isus nam još jednom kratkom ali snažnom usporedbom želi skrenuti pozornost na našu grješnost i pogrešne stavove. Svi smo skloni drugoga olako optuživati, a sebi praštati čak i krupne stvari. Za sebe uvijek pronalazimo opravdanje, a kod drugih samo tražimo pogreške. No, jedini je Bog onaj koji ima pravo suditi, a na nama je da procjenjujemo samo sebe te da radimo na ispravljanju svojih mana i slabosti. Isus kaže: »Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni« (Lk 6,37). Tako malo od nas traži, a to je tako teško ispuniti. Gotovo svakodnevno smo u situaciji suditi i osuđivati druge, umjesto da se pozabavimo sobom. Nema čovjeka bez truna u oku, nema čovjeka koji nema mana i ne griješi, pa da ne mora raditi na sebi. Ipak, svakome je lakše uočiti greške drugog i kritizirati. A kad tako radimo opet smo poput farizeja koje smo etiketirali kao loše ljude.
Ne možemo nadvladati svoje grijehe ako ih ne priznamo prvo sebi samima, a onda i pred Bogom, dok ne shvatimo da nam je potrebna Božja pomoć da nadvladamo svoje slabosti. Stoga, sada pred početak korizme, zavirimo u svoje srce i smognimo snage priznati svoje grijehe i slabosti te odbacimo želje za kritiziranjem i osuđivanjem drugih.
Ana Hodak

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika