Arhiv tekstova

Zavjeti nastali na stradanjima stanovništva

Zavjetna kapela sv. Roka je od svog nastanka 1738. godine proširivana, rušena, ponovno izgrađena, restaurirana, postoji i danas na istom mjestu, u Ulici Matka Vukovića, no odavno nije u svom prvotnom obliku iz dalekog vremena velike i tragične epidemije kuge.   
»Subotičani i danas štuju svetog Roka, u nešto manjoj mjeri nego ranije. Za starije katoličko stanovništvo 16. kolovoz je zavjetni dan jer smatraju da je sveti Roko zaštitnik Subotice. Dan sv. Roka, kao zavjetni praznik, ustanovljen je 1738. godine, kada je u gradu harala kuga, ‘crna smrt’. Po predanju, epidemija kuge je prestala 16. kolovoza 1738. godine, a Subotičani su na prijedlog franjevaca započeli izgradnju zavjetne kapele. Na temelju zabilješki, građevinski materijal osigurali su građani. Temeljni kamen postavljen je 5. rujna 1738. godine na mjestu gdje su sahranjeni vojnici koji su herojski poginuli u ratovima protiv Tekelijine vojske. Nemamo podatke o tome koliko je trajala izgradnja, ali je kapela postojala već 1739. godine kada je ponovo izbila epidemija. Vjernici su se već tada u njoj molili i zavjetovali na stogodišnji post na dan sv. Roka, kao i u drugim mjestima u okolici.
Na brzinu podignuta kapela obnovljena je 1753. godine, a dva desetljeća kasnije postala je župna crkva. Kapela sv. Roka je kroz povijest, u više navrata renovirana i popravljana. Proširena je malom drvenom nadstrešnicom i u njoj su održavane mise sve dok nije izgrađena Crkva sv. Tereze...
Godine 1838. održana je svečana posmrtna misa posvećena stogodišnjici prestanka epidemije. Nakon mise, svečana procesija išla je oko kapele i zavjet Subotičana protiv kuge je obnovljen za narednih stotinu godina.« (mr. Valéria Beszédes u tjedniku Dnevnik – Subotičke broj 22, 1. prosinca 2006.)
Skromna kapela iz osamnaestog stoljeća srušena je, a 1884. godine na istom mjestu obnovljena je u stilu neorenesanse po projektu arhitekta Titusa Mačkovića. 
Epidemija kuge 1738. godine na ovom području bila je dio pandemije u Ugarskoj, koja je trajala od 1738. do 1742. Bila je to i posljednja velika pandemija kuge u Ugarskoj. Popis umrlih od kuge (da li potpun?) sadržan je u najstarijoj subotičkoj matičnoj knjizi umrlih, po upisima franjevaca.

Crkva nastala na utvrdi

U vrijeme podizanja kapele sv. Roka u Subotici je postojala franjevačka crkva, preuređena od dotadašnje tvrđave, i u neposrednoj blizini hram pravoslavnih vjernika. Prva crkva pravoslavnih vjernika, posvećena Vaznesenju Gospodnjem, podignuta je između 1726. i 1736., proširena 1766. i 1804., i obnovljena do 1910. godine, od kad datira njen sadašnji izgled. 
Franjevačka crkva je u prvo vrijeme postojala unutar tvrđave. Povijest ovog sakralnog zdanja opisan je na internet sajtu Franjevci Subotica:
»Godine 1686. franjevci se nastanjuju u subotičkoj tvrđavi koju je 1470. dao sagraditi grof Joannes Pongrac, vojvoda erdeljski. Tu franjevci 1693. godine imaju crkvu i nastambu, a 1723. tvrđavu preuređuju u crkvu i samostan. Godine 1729. započinje gradnja nove crkve. Dovršena je i posvećena svetom Mihaelu Arkanđelu 1736. godine. U novu crkvu ugrađeni su vanjski zidovi tvrđave, a dijelovi južne kule postali su sastavni dio desnog crkvenog tornja kroz koji se danas ulazi u samostan. S prekidima i prilagođavanjima građen je franjevački samostan u etapama od 1735. do 1767. godine.
Do polovice 18. stoljeća crkva je opremljena baroknim oltarima, oltarnim slikama, propovjedaonicom i klupama. Današnji oblik s obilježjima neoromantičkog stila poprima 1907. godine kada je podignut i lijevi zvonik, a oltari zamijenjeni novim od kararskog mramora. Posvećena je 1909. godine. Središte župe bila je od 1710. do 1773. i od 1921. do 1933. godine...« (Autor teksta na sajtu je fra Marijan Kovačević).

Utvrda okružena šancima
     
Preci naše obiteljske grane (Korponai, Corponai, Korponaj, Korponovich), po dokumentiranim podatcima, svjedočili su postojanju starog zdanja tvrđave, kao i njenom preuređenju u crkvu. U to vrijeme živjeli su u ovom Vojnom šancu i formirali višečlane obitelji.

Kako je tvrđava izgledala? 

»Poslije velike pobjede carske vojske nad Turcima kod Sente 1697. i Karlovačkog mira 1699. godine, došlo je 1702. – 1703. do konačnog organiziranja Potiske vojne granice. Subotička tvrđava, kojom je zapovijedao kapetan iz obitelji Sučić, bila je – zajedno sa svim ostalim garnizonima u potiskom području – u vojnom pogledu podređena segedinskom zapovjedniku tvrđave Nehemu. Tvrđava je sagrađena od čvrstog materijala, a na sjevernoj i južnoj strani se dizao po jedan toranj. Kada su tvrđavu kasnije pregradili u crkvu, sjeverni toranj je srušen, dok je južni podignut više. Utvrđenje je bilo okruženo s dva velika jarka, odnosno šanca; unutrašnji šanac je okruživao neposredno zgradu i kraj njega su neprekidno stražarili vojnici; vanjski šanac je bio znatno širi: protezao se pored stajaće vode Rogine bare i pravoslavne crkve. U međuvremenu je Subotici pripojeno sljedećih dvanaest prostranih pustara: Čantavir, Verušić, Tompa, Ludoš, Zobnatica, Žednik, Pavlovac, Đurđin, Bajmak, Tavankut, Šebešić i Kelebija. Godine 1702. broj stanovnika Subotice je iznosio blizu dvije tisuće duša, a 1720. taj broj je premašio 2.200 duša. Vojna mjesta (šančevi) potiske vojne granice, koja su potpadala pod komandu u Segedinu, bila su dužna staviti na raspolaganje ukupno tisuću konjanika i petsto pješaka; od toga je Sombor davao 272, a Subotica 205 vojnika.« (László Magyar, Subotica i njeno stanovništvo do 1828., Korijeni, svjedočanstvo stoljeća, str. 15 i 16).
O tvrđavi iz petnaestog stoljeća bilježi i franjevac Paškal Cvekan u knjizi Subotički franjevački samostan i crkva: 
»Imala je dvije kule. Jedna je gledala na jugoistok – a tu su franjevci kasnije podigli za nekoliko metara i to je današnji desni toranj crkve, kroz koji je ulaz u samostan. S desne strane te kule bile su uske stepenice na kulu, a pokraj njih dubok bunar, koji je prigodom izgradnje istočnog krila samostana zatrpan. Druga je kula bila sa zapadne strane, skraćena i prilagođena obliku zgrade. 
Sama zgrada Kaštela podignuta je na dva kata. Pročelje joj je bilo okrenuto prema zapadu i bilo je dugo tridesetak metara, a širina mu je iznosila desetak metara. To je današnja lađa samostanske crkve. Sa svake strane Kaštel je imao otvore u koje su se mogle smjestiti manje ratne naprave za pucanje, pučki zvane golubinjaci. Kaštel je bio dovoljno opremljen da se uspješno mogao odupirati manjim vojničkim prepadima, a i pljačkaškim pokušajima. Po odredbi cara Karla VI. kasnije su sve vojničke naprave iz Kaštela u Subotici prenesene u Segedin…
Kako su, dakle, gornja dva kata kaštela zaposjele i nastanile obitelji Sučić, Marčetić i Vujavić – svi su se ostali jednoglasno složili da se u prizemlju kaštela, gdje se nalazila jedna prostrana soba, kao neka palača, napravi kapela, u kojoj će se obavljati služba Božja i sve ostale vjerske dužnosti dok je susjedne sobice dobio o. Aleksandar Spanik za svoje stanovanje…«.
Postoji maketa starog utvrđenja (nalazi se u Gradskom muzeju), koju je 1991. godine izradio istoričar Géza Vass iz Međuopćinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture s prijateljem Szilárdom Szebényijem. U novije vrijeme maketu subotičke tvrđave izradili su učenici Uslužne stručne srednje škole István Vedres iz Segedina i Politehničke škole iz Subotice, u okviru IPA programa prekogranične suradnje Mađarske i Srbije, u studenom 2013. godine. Maketa se nalazi u Politehničkoj školi u Subotici.
Katarina Korponaić
(Podaci i fotografije iz knjige Katarine Korponaić Tajanstvena Subotica, u izdanju Povijesnog arhiva Subotica 2017. godine)