Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Zagovornici i inspiratori kampanje

Rezime

Na teritoriji Autonomne pokrajine Vojvodine u Republici Srbiji u periodu od 1991. do 1995. godine sprovođena je kampanja zastrašivanja i pritisaka na hrvatske civile, sa ciljem da se isele iz svojih kuća i napuste Srbiju. Kampanja, čiji se intenzitet menjao i dostizao vrhunce u drugoj polovini 1991. godine, od proleća do jeseni 1992. i u leto 1995. godine, rezultirala je proterivanjem nekoliko desetina hiljada Hrvata iz Vojvodine. Nasilje nad Hrvatima u Vojvodini uključivalo je napade na privatnu imovinu i verske objekte, pretnje, fizičke napade i ubistva. 
Glavni zagovornici i inspiratori kampanje zastrašivanja i pritisaka na hrvatsko stanovništvo u Vojvodini bili su Vojislav Šešelj i njegova Srpska radikalna stranka (SRS). Iseljavanje hrvatskih porodica vršeno je pod pritiskom različitih grupa bliskih SRS, sastavljenih od lokalnog stanovništva i militantnog dela srpskih izbeglica iz Hrvatske, kao i pripadnika dobrovoljačkih jedinica iz Srbije koje su učestvovale u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (BiH).
Kampanja zastrašivanja odvijala se uz znanje i prećutno odobravanje političkih struktura Republike Srbije. Dokazi predstavljeni u ovom Dosijeu pokazuju da su u pojedinim aktima nasilja nad Hrvatima učestvovali i pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Republike Srbije.
Osim toga, u prisilnom iseljavanju vojvođanskih Hrvata značajnu ulogu je imao i Resor Državne bezbednosti (RDB) MUP-a Republike Srbije.
Proterivanje hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva vršeno je širom Vojvodine po istom ili sličnom obrascu, što sugeriše da se odvijalo po prethodno utvrđenom planu. Najpre bi se u naseljima nastanjenim hrvatskim stanovništvom pojavila lica nepoznata meštanima, koja su obilazila kuće lokalnih Hrvata i raspitivala se kod vlasnika za mogućnost zamene imovine. To je bilo praćeno telefonskim pretnjama, objavljivanjem i slanjem pretećih letaka i pisama, ispisivanjem pretećih grafita, javnim prozivkama pojedinačnih ljudi i upadima u kuće, a zatim i podmetanjem eksploziva i bacanjem bombi. Pored navedenog, zabeleženi su slučajevi fizičkog nasilja nad vojvođanskim Hrvatima, kao i slučajevi ubistava hrvatskih stanovnika. Na javnim skupovima, najčešće u organizaciji SRS, Hrvatima su upućivane pretnje, kao i ultimatumi za iseljenje.
Pored toga, na postojanje plana za proterivanje ukazuje i interni dokument RDB Srbije iz oktobra 1995. godine, u kojem se navodi da je u Vojvodini registrovana delatnost srpskih militantnih grupa koja je sračunata »na podsticanje za etničko čišćenje« i »iseljenje lica hrvatske i muslimanske nacionalnosti«.
Takođe, u presudi Okružnog suda u Sremskoj Mitrovici iz aprila 1996. godine navodi se da je ubistvo jedne hrvatske porodice i građanina slovačke nacionalnosti počinjeno kao deo plana da se »ozbiljnim pretnjama i prinudom« izvrši »pritisak na Hrvate i na pripadnike drugih nesrpskih nacionalnosti« u Vojvodini, da bi se »ubrzalo prvenstveno iseljavanje Hrvata, ali i drugih nesrpskih nacionalnosti naklonjenih Hrvatima«.
U periodu između dva popisa stanovništa, 1991. i 2002. godine, na teritoriji Vojvodine primetno je smanjenje broja Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva. Do smanjenja broja Hrvata došlo je u 39 od 45 opština u Vojvodini, a na teritoriji cele Vojvodine broj Hrvata smanjio se za 18.262, to jest za 24,41%.
U ovom Dosijeu predstavljeni su dokazi o događajima u vojvođanskim opštinama (Ruma, Šid, Stara Pazova, Inđija, Petrovaradin i Apatin) u kojima su pritisci na Hrvate da se isele bili najsnažniji i u kojima je etnička slika najviše izmenjena. Dosije se zasniva na izjavama svedoka i porodica žrtava datih Fondu za humanitarno pravo (FHP), dokumentima RDB-a Srbije, presudama sudova u Srbiji, dokumentima koji su kao dokaz izvedeni pred MKSJ i medijskim prilozima.

Uvod

Tokom 1990. godine održani su prvi višestranački izbori u Hrvatskoj i Srbiji. U obe države na vlast su došle nacionalističke stranke, što je pokrenulo političku krizu unutar Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). 
Izbori u Hrvatskoj su održani u aprilu 1990. godine. Većinu glasova osvojila je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Predsednik HDZ-a Franjo Tuđman narednog meseca postao je predsednik Hrvatske. 
U decembru 1990. godine održani su izbori i u Srbiji. Socijalistička partija Srbije (SPS) osvojila je većinu glasova, a njen predsednik Slobodan Milošević izabran je za predsednika Republike Srbije. Za predsednika vlade izabran je Dragutin Zelenović iz SPS-a. U decembru 1991. godine, nakon ostavke Dragutina Zelenovića, predsednik Vlade je postao Radoman Božović, takođe iz SPS-a. 
U junu 1990. godine Vojislav Šešelj je osnovao Srpski četnički pokret (SČP), međutim vlasti u Srbiji su odbile da registruju SČP kao stranku. Iz tog razloga Šešelj se na predsedničkim izborima u decembru 1990. godine kandidovao kao nezavisni kandidat, a u februaru 1991. godine, spajanjem neregistrovanog SČP-a i lokalnih odbora Narodne radikalne stranke, osnovana je SRS. Za predsednika stranke izabran je Vojislav Šešelj. Jedan od osnovnih programskih ciljeva nove stranke bilo je zagovaranje ideje etnički čiste Velike Srbije. Šešelj je tokom 1991. godine i dela 1992. godine bio jedini poslanik SRS-a u Narodnoj skupštini Srbije, nakon čega je stranka ojačala i tokom dužeg perioda osvajala dvocifrene procente glasova na izborima.
U prvoj polovini 1991. godine došlo je do prvih oružanih sukoba u zemlji – najpre u Sloveniji od 27. juna do 6. jula 1991. godine u takozvanom Desetodnevnom ratu, nakon kojeg se JNA povukla iz Slovenije. 
Usledili su oružani sukobi u Hrvatskoj. Do tada multietnička zajednička vojska, Jugoslovenska Narodna Armija (JNA) otvoreno je stala na srpsku stranu, granatirala hrvatske gradove i, zajedno sa jedinicama Milicije Krajine i paravojnim jedinicama iz Srbije, učestvovala u ofanzivnim dejstvima u Hrvatskoj. JNA je najkasnije od leta 1991. godine bila pod kontrolom vlasti Srbije. Tokom 1991. godine na teritoriji Srbije je formirano više logora za hrvatske civile i pripadnike oružanih snaga, koji su uhapšeni i dovedeni u Srbiju nakon osvajanja gradova i sela u Hrvatskoj od strane JNA.
 Odmah po izbijanju sukoba u Hrvatskoj, SRS je počela da regrutuje, organizuje i upućuje dobrovoljce iz Srbije na ratište. Te dobrovoljačke jedinice su učestvovale u akcijama u Hrvatskoj zajedno sa jedinicama JNA. Vojislav Šešelj je smatrao da između dobrovoljaca SRS-a, JNA i TO više nema razlike i da su u pitanju delovi iste vojske koji se bore za iste ciljeve. 
Dana 12. avgusta 1991. godine čelnici Srpske demokratske stranke (SDS) Zapadne Slavonije su proglasili SAO Zapadnu Slavoniju, koja je obuhvatala opštine Pakrac, Podravska Slatina, Daruvar, Grubišno Polje, Virovitica, Bjelovar, delove opština Orahovica i Okučani, odnosno sela između Nove Gradiške i Novske.
Hrvatska vojska je u jesen 1991. godine sprovela niz ofanzivnih akcija na teritoriji Zapadne Slavonije kako bi povratila kontrolu nad područjem koje su držale srpske snage. Krizni štab hrvatske opštine Slavonska Požega je 28. oktobra 1991. godine izdao naredbu o evakuaciji više sela požeške kotline koja su bila naseljena srpskim stanovništvom. To je dovelo do progona srpskog stanovništva iz požeške kotline, to jest prostora ispod Papuka i Psunja. Malobrojno srpsko stanovništvo koje je ostalo u ovim selima bilo je izloženo napadima pripadnika Zbora narodne garde (ZNG) i naoružanih hrvatskih ekstremističkih grupa. 
Iz slavonskih sela i gradova u kojima nije bilo ratnih dejstava deo srpskog stanovništva se povukao zajedno sa JNA. Oni koji su ostali bili su izloženi pretnjama, fizičkim napadima i napadima na imovinu od strane naoružanih hrvatskih ekstremista i pripadnika ZNG, posebno od novembra 1991. godine. Usled nasilja, veliki broj srpskih civila bio je prinuđen da napusti svoje kuće i imanja u opštinama Grubišno Polje, Slavonska Požega, Podravska Slatina, Virovitica i Daruvar.
Od novembra 1991. godine pa sve do sredine 1992. godine veliki broj srpskih stanovnika navedenih opština izbegao je u Vojvodinu. 
Tako je, na primer, do početka maja 1992. godine u Hrtkovce, selo u opštini Ruma, došlo oko 500 izbegličkih porodica, za koje je obezbeđen privremeni smeštaj. Do leta 1992. godine u Hrtkovce se doselilo još 800 srpskih porodica iz Hrvatske, u Golubince oko 400 porodica, a u grad Rumu ukupno oko 10.000 izbegličkih porodica. 

Fond za humanitarno pravo

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika