Arhiv tekstova

Sjećanje na zlatno doba

Kovači, potkivači, abadžije, ćurčije, terzije, čizmari, sursabovi, kapamadžije, sapundžije... obrtnička su zanimanja koja su danas potpuno iščezla ili se njih tek mali broj ljudi sjeća. Od obrta se nekada moglo lijepo živjeti. Danas su ostali samo oni rijetki, i to uglavnom one obitelji koje se određenim obrtničkim poslom bave već generacijama. Povijesni podatci Šida i okolice govore da su se neki od obrta razvijali upravo na tim prostorima. Na razvoj obrtništva i trgovine utjecale su političke prilike, a presudnu ulogu na razvoj ovih privrednih grana u Šidu imalo je njegovo proglašenje komorskim gradom, kojom je carica Marija Terezija 1773. godine potvrdila taj privilegij i dala dozvolu da se u Šidu održavaju godišnji sajmovi. Obrti i trgovina su naročito imali veliki uspon od 1777. do 1848. godine, pa je to razdoblje poznato kao zlatno doba obrta u Šidu.
Zlatno doba zanatstva

Svojom naredbom u svibnju 1773. godine Marija Terezija potvrdila je nova pravila (kojima je predviđeno reguliranje odnosa među obrtnicima kao i cehovskim obrtnicima) i zahtjev Šiđana da se Šid zajedno s okolicom stavi pod komorsku upravu i da kao komorski grad uživa sve privilegije. Pod tim se, među ostalim, podrazumijevalo da se mogu održavati godišnji sajmovi na Josipovo 19. ožujka, svetog Lovru 10. kolovoza i na Svisvete 1. studenog. Ovim privilegijem Šid postaje privlačno mjesto za zanatlije i trgovce. Ugled zanatlija i trgovaca znatno je porastao, jer su svoju robu mogli slobodno prodavati na tržnicama, sajmovima i drugim skupovima. U tom razdoblju naročito su bili poznati po svojim proizvodima ćurčije, čizmadžije i sapundžije, čiji su proizvodi bili čuveni u Srijemu ali i mnogo šire. Prema popisu iz 1828. godine, na teritoriju Srijema bilo je 5.740 zanatlija raznih zanimanja. Između 1820. – 1830. godine, u Šidu ali i u ostalim mjestima u Srijemu, naročito je bio razvijen ćurčijski zanat (iz tog razdoblja sačuvana je i zastava ćurčijskog ceha koja se nalazi u Muzeju Srema u Srijemskoj Mitrovici. Osim ćurčija, kojih je 1815. godine bilo 27, pominju se i kabaničari (abadžije), opančari, krojači, voskari, obućari, kazandžije, kovači i potkivači, tesari, šeširdžije, brijači… Ne mogu se izostaviti ni vodeničari. Pored poznatih vodeničara iz Šida, Erdevika, Berkasova, Bikić Dola i Sota, prema popisu Srijemske županije iz 1804. godine, spominju se mlinari u Kukujevcima (Marijan Marošević, Marko Šorgut i Nikola Kraljević), koji su uz pomoć suvača mljeli žito za potrebe mještana. Osim Šida i navedenih mjesta u okolici, u XIX. stoljeću, obrtničke radnje postojale su i u Tovarniku koji je u drugoj polovici XIX. stoljeća bio jače trgovačko mjesto od Šida. Koliko je bilo razvijeno obrtništvo u Šidu dovoljno govori podatak iz 1815. godine gdje se navodi da se u Šidu od ukupno 2.000 stanovnika, njih 250 bavilo obrtništvom, a određeni broj trgovinom i držanjem gostiona. Poslije ovoga popisa, a u svezi reguliranja i što uspješnijeg razvoja obrtništva u Šidu, car Franjo I. donosi tzv. Bulu kojom se reguliraju prava i dužnosti obrtnika, kalfi, šegrta, udovica itd.

Obiteljska tradicija

Zlatno doba obrtništva daleko je iza nas. Danas je u Šidu, kao i u mnogim drugim mjestima diljem Srbije, slika potpuno drugačija. Zanatlija i zanatskih radnji sve je manje. Nekadašnje poznate zanatske radnje danas su uglavnom prazne, ili u njima borave stare zanatlije, koji se danas svojim poslom bave više iz hobija i ljubavi prema svom poslu. Jedan od njih je satar Jovan Timarac, koji je u ovom zanatu 50 godina.
»Nastavio sam obiteljsku tradiciju. Rođeni brat mi je bio satar i ja sam kod njega izučio zanat 1963. godine. Nakon njegove pogibije, nastavio sam samostalno raditi. U vrijeme procvata obrtništva u Šidu, bilo je sedam satarskih radnji i svi smo lijepo zarađivali od tog posla. Bilo je puno više ljudi koji su tada radili u velikim poduzećima, a dolazili su nam ljudi i iz okolnih mjesta iz Hrvatske. Pored satarskog posla, radili smo i kao optičari, zlatari, s obzirom na to da u to vrijeme nije bilo tih obrtnika u Šidu«, kaže Timarac, prisjećajući se zlatnog doba zanatlija i procvata grada.
 »U Šidu je postojala Škola učenika u privredi u kojoj su bili zastupljeni različiti zanati. Bilo je to lijepo vrijeme i svi su mogli nakon školovanja pronaći posao. Trebalo bi da se djeca više odlučuju za zanate, jer se u društvu osjeća da nedostaju obrtnici. Smatram da u školama treba više praktičnog rada. Lako je naučiti teoriju, ali treba znati i raditi.«

Posao kao hobi

Kaže nam da je pronašao zadovoljstvo u svom poslu, od kojeg se nekada moglo solidno živjeti. Nakon odlaska u mirovinu, nastavio se baviti ovim zanatom, prvenstveno iz hobija, jer više nema zarade kao nekada. 
»Trenutno u Šidu jedino ja radim ovaj posao. Teško je. Ljudi radije odlaze kod Kineza kako bi kod njih  kupili sat nego što dođu kod mene da ga poprave. U svojoj radnji provodim vrijeme svaki dan. U radnji čuvam veliki broj satova koje su ljudi ostavili na popravci, a još uvijek nisu došli po njih. Neke od njih čuvam 15 i 20 godina. Jesu li zaboravili ili je nešto drugo u pitanju ne znam, ali se nadam da će doći po njih. Svi su oni uredno popisani i čekaju svog vlasnika. Prije nekoliko dana došao je čovjek u radnju i na osnovi reversa koji sam mu dao, našli smo sat koji je bio kod mene 16 godina«, priča Timarac.
I kako nam na kraju razgovora kaže, želja mu je da netko iz obitelji nastavi njegov zanat. Nada se da će to biti njegov sin koji je izučio zanat kod njega, ali s obzirom na to da trenutno u radnji nema posla, njegov nasljednik je našao drugi posao. Također, uvjeren je da će se, ako ne zlatno doba, onda barem doba zanatstva ponovo vratiti i da će se mladi u većem broju odlučivati za neka od zanatskih zanimanja.
S. D.