Nužda
Pošto nisam lingvist, potražio sam značenje riječi nužda, i na hrvatskom i na srpskom jeziku. U srpskom ima dvostruko značenje: nužda = velika potreba, neophodnost (obično izazvana teškom situacijom, nevoljom). Kada sam pročitao ovu definiciju, odmah sam se sjetio našeg predsjednika, i to povodom jednog nedavnog događaja. On se pojavio navečer na RTS-u na izvanarednoj konferenciji za novinare i objavio da je uhićen gradonačelnik Grocke, koji je ujedno i član Gradskog odbora SNS-a; kao naručitelj paljenja kuće jednog novinara. Predsjednik je prije ovog saopćenja upravo doputovao iz Davosa, gde je sudjelovao na Svjetskom ekonomskom forumu i umjesto da ode doma i odmori se od puta, osjećao je veliku potrebu, nuždu, da sam priopći ovu vijest, umjesto npr. ministra policije (u slučaj paljenja umiješan je i jedan policajac) ili nekog od potpredsjednika vladajuće stranke! Iz tada poslane poruke »da će novinari biti zaštićeni, a da partijska knjižica nikog ne štiti od odgovornosti« možemo zaključiti da ovo uhićenje nosi važnu poruku za članove stranke na čijem čelu je On sam. No, predsjednik misli da on ujedinjuje partijske i državne poslove i da on treba o tome govoriti jer »ovo je za nas važan dan i pokazuje svu našu odlučnost da mijenjamo stvari, da pošaljemo svima u svijetu signal da je Srbija sigurna zemlja i da u njoj nije bilo ubojstava ili ranjavanja novinara kao u drugim zemljama. Naš posao je da kaznimo i nalogodavce i izvršitelje«. Naš predsjednik je u Davosu prisustvovao i razgovoru o medijskim slobodama, gdje je bio i kritiziran glede tih sloboda u našoj domovini. Možda su ga ove kritike navele na nuždu da sam izlaže naprijed citirane misli, ali možda ima i neki drugi razlog. Naš trenutni predsjednik države imao je već posla s novinarima, jer je početkom 1998. godine postao ministar za informiranje u tadašnjoj koalicijskoj vladi. Poznat je po tome da je inicirao strogi zakon o medijima, čiji je rezultat bio gašenje mnogih oporbenih medija: Dnevnog telegrafa; Naše Borbe; Evropljanina; uzgred vlasnik i novinar ovog tjednika ubijen je ispred svog stana u travnju 1999. godine, dok je on bio ministar. Slučaj do današnjih dana nije riješen. Možda bi rješenje ovog slučaja bila još jača poruka?
Nužna administracija
Rijetko sam čuo nekog tko nije kritizirao rad naše administracije. Za funkcioniranje bilo koje uređene države administracija je neophodna. Pitanje je koliki je optimalni broj tih birokrata i koliko ih vrjednovati, odnosno plaćati? Već godinama se priča, razmatra kao spasonosno rješenje uvođenje platnih razreda, u ovom sustavu jedan od kriterija vrjednovanja rada, a time i visina plaće, bio bi stupanj stručnosti, tj. obrazovanja. Valjda je ovaj problem stigao do stupnja nužnosti, i koncem prošle godine republički Parlament je usvojio dva zakona: Zakon u sustavu plaća zaposlenih u javnom sektoru i Zakon o zaposlenima u javnim službama (zdravstvo, obrazovanje). Ovi zakoni su se trebali primjenjivati od 1. siječnja ove godine. Nedavno je predstavnik Vlade izjavio da se ovi zakoni ove godine neće primjenjivati, nego se odgađaju do 2020. godine. Obrazloženje je bilo prilično nejasno i nerazumljivo. Jedan od razloga je da nema kadrova s odgovarajućim obrazovanjem i treba stvoriti neku »akademiju za obrazovanje zaposlenih u javnom sektoru«. Koliko se sjećam, tko je završio gimnaziju ili srednju ekonomsku školu mirne duše je mogao raditi u bilo kojoj administraciji. Pošto je posljednjih deseteljeća bila praksa zapošljavanja partijskih kadrova, ne čudim se da ima problema ove prirode, s obzirom na to koliko nam je i obrazovanje očajno. Dok sam ja radio u općini, otvorena je služba za građane u prizemlju. Koliko se sjećam, za nuždu je na raspolaganju bio jedan toalet, a ključ je, eventualno, bio kod portira. Nedavno sam bio platiti utrošenu električnu energiju. Vidjevši da ljudi stoje u tri reda, zapitao sam portira gdje je toalet u slučaju nužde. Dobio sam odgovor da takvog za klijente nema. Valjda nemaju dovoljno novaca.
Gdje ići u slučaju nužde
Šezdesetih godina prošlog vijeka u gradu su postojala dva javna WC-a: jedan kod Gimnazije, na početku Ulice Sándora Petőfija, druga u Strossmayerovoj ulici ispred današnje Muzičke škole, zbog tadašnje pijace. Sagrađeni su vjerojatno krajem XIX. stoljeća. Onaj pored Gimnazije je izgorio, a umjesto drugog, na prostoru između Muzičke škole i Gradske kuće, izgrađen je jedan javni poluukopani toalet koji i danas radi do 20 sati, a drugi sa sličnim rješenjem je podignut u parku ispred Sinagoge. S ovim je stalno bilo problema, zbog neriješene kanalizacije. Koliko mi je poznato, trenutno ne radi. Pitam se, pošto naša Vlada i predsjednik stalno naglašavaju da oni teže što bolje služiti narodu (glasačima), zar osiguranje funkcije javnih WC-a nije u interesu građana? Trenutno, grad ih tretira kao »poslovne prostore« i izdaje ih u zakup. Uriniranje na javnom mjestu je kažnjivo, i to je u redu. Gdje da idemo u slučaju nužde? Trebamo ući u neki kafić i kupiti neko piće da bismo mogli koristiti toalet? Danas se proizvode pelene i za odrasle, a pošto nas vlast često tretira kao da smo maloljetni, kada krenemo poslom u grad, predlažem da obučemo odmah i pelene. Za svaki slučaj.