Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Progon uz znanje vlasti

Fond za humanitarno pravo predstavio je 31. siječnja u Medija centru u Beogradu svoj jedanaesti dosije pod nazivom »Zločini nad Hrvatima u Vojvodini«. Dosijei predstavljaju rezultat istraživanja Fonda za humanitano pravo o potencijalnim počiniteljima ratnih i drugih zločina prema međunarodnom pravu tijekom ratova iz 1990-ih godina vođenih na području bivše Jugoslavije. 
Cilj dosijea je da javnosti predstave dokaze i podatke o masovnim zločinima čiji počinitelji do sada nisu izvedeni pred lice pravde. Također, dosijeima se upućuje zahtjev institucijama da procesuiraju sve osobe odgovorne za zločine u svojstvu izvršitelja, naredbodavca ili po komandnoj odgovornosti, u cilju uspostavljanja vladavine prava i suočavanja s nasilnom prošlošću u postjugoslavenskim državama. Kako su prilikom obraćanja medijima tom prilikom istaknuli predstavnici Fonda za humanitarno pravo (potkrjepljujući svoje navode dokazima predstavljenim u Dosijeu), kampanja zastrašivanja Hrvata u Vojvodini odvijala se uz znanje i prešutno odobravanje tadašnjih političkih struktura u Srbiji kao i da su u pojedinim aktima nasilja nad Hrvatima sudjelovali i pripadnici Resora Državne bezbednosti Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije.

Broj Hrvata smanjen za četvrtinu

U izvještaju Pokrajinskog tajništva za propise, upravu i nacionalne manjine - nacionalne zajednice iz 2003. godine navodi se da je do smanjenja broja Hrvata (u razdoblju između dva popisa 1991. i 2002. godine), došlo u 39 od 45 vojvođanskih općina. Prema popisu iz 1991. godine, u Vojvodini je bilo 74.808 Hrvata, dok je na popisu iz 2002. registrirano 56.546. Prema tim podacima, broj Hrvata u Vojvodini smanjio se za 18.262 osobe, odnosno za 24,41 posto. U izvještaju Pokrajinskog tajništva se također navodi da je ovo smanjenje uglavnom prouzrokovano politikom progona Hrvata koji se događao na teritoriju Srbije od 1991. do 1995. godine. Na razini općina najveće smanjenje udjela hrvatskog stanovništva u ukupnom broju stanovnika zabilježeno je u Šidu i ono iznosi 65,5 posto. Na razini naselja najveće smanjenje zabilježeno je u šidskom selu Kukujevci, gdje je prema popisu iz 1991. godine živjelo 1.622 Hrvata i oni su činili 89 posto ukupnog broja stanovnika sela. Sličan trend je primjetan i u susjednom selu Gibarac, gdje je udio hrvatskog stanovništva smanjen s 91,4 posto na 7,8 posto od ukupnog broja stanovnika.
»U dosijeima su predstavljeni dokazi o prijetnjama, zastrašivanju, uništavanju imovine, silovanju, progonu, nestancima i ubojstvima Hrvata u Vojvodini od 1991. do 1995. godine. Iako je slučaj Hrtkovci poznat (a postao je poznat jer je bio procesuiran pred Haškim tribunalom u postupku protiv Vojislava Šešelja), zločini nad Hrvatima su počinjeni na teritoriju gotovo cijele Vojvodine po istom ili sličnom obrascu, što ukazuje na to da su ovi zločini činjeni na temelju prethodno osmišljenog plana. Kao inspiratore kampanje zastrašivanja i progona Hrvata u Vojvodini Fond za humanitarno pravo je identificirao članove Srpske radikalne stranke na čelu s Vojislavom Šešeljom, ali i razne druge grupe koje su bile povezane s njim. Međutim, ono što je Fond također u svom istraživanju utvrdio su brojna svjedočenja i dokazi koji ukazuju na umiješanost JNA, Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, Resora Državne bezbednosti, što govori u prilog činjenici da je progon nad hrvatskim stanovništvom vršen uz znanje vlasti u Srbiji«, kazala je prilikom obraćanja medijima ravnateljica projekta FHP-a Ivana Žanić.

Kampanja zastrašivanja i progona

Kako je tijekom svog izlaganja Žanić istaknula, Vojislav Šešelj je od početka sukoba u Hrvatskoj zagovarao mjere odmazde prema hrvatskom stanovništvu koje živi na teritoriju Srbije, a od kolovoza 1991. u svojim govorima je eksplicitno pozivao na protjerivanje i progon Hrvata iz Vojvodine, nazivajući progon dobrovoljnim i civiliziranim mjerama. 
»Možda najeksplicitniji govor Vojislava Šešelja je onaj koji je održao ispred Narodne skupštine 1992. godine gdje je tvrdio: ‘po istom onom pravu kojem je Tuđman protjerao Srbe iz Hrvatske, mi ćemo protjerati Hrvate iz Srbije’. Međutim, Šešelj nikada nije tvrdio da on niti članovi njegove Srpske radikalne stranke sudjeluju u protjerivanju Hrvata već je isticao da oni samo propagandnim naporima malo ubrzavaju razmjenu, misleći tu na razmjenu imovine između Srba koji su živjeli u Hrvatskoj i Hrvata koji žive na teritoriju Srbije. Ono što jest najpoznatije to je govor Vojislava Šešelja iz svibnja 1992. godine, koji je održan u Hrtkovcima, gdje je tvrdio da za Hrvate u Hrtkovcima nema mjesta, da oni moraju otići iz Vojvodine, pozivajući mještane Hrtkovaca da se što prije po njegovim riječima, ‘otarase’ svojih susjeda Hrvata. Nakon tog Šešeljevog govora započela je jedna orkestrirana kampanja protiv Hrvata koji su živjeli u Hrtkovcima, što je rezultiralo da oko 450 hrvatskih obitelji ode iz tog mjesta. Slučaj Hrtkovci jest najpoznatiji jer je za progon, odnosno za kršenje prava na sigurnost, zločina protiv čovječnosti Vojislav Šešelj pred Haškim tribinalom osuđen na kaznu u trajanju od deset godina. Nakon te presude Vojislav Šešelj je tvrdio da je on ponosan na svoje ratne zločine i da bi ih vrlo rado ponovio. Ono što je vrlo zabrinjavajuće to je da vlasti u Srbiji na te njegove prijetnje nisu reagirale. Svoje izlaganje bih završila pitanjem: je li Vojislav Šešelj uspio u svojoj namjeri da u Srbiji bude manje Hrvata nego što je bilo? Ja bih mogla slobodno ustvrditi da je on tu svoju namjeru, odnosno cilj, proveo. Jer, na temelju statističkih podataka i iz izvještaja Pokrajinskog tajništva o kretanju hrvatskog stanovništva u Vojvodini u razdoblju od 1991. do 2002. godine primjetno je da se broj Hrvata u Vojvodini značajno smanjio, i to u 39 od ukupno 45 općina«, zaključila je Žanić.

Odbačena kaznena prijava

Kada je riječ o ubojstvima, u dosijeu je navedeno 11 incidenata u kojem je život izgubilo 17 ljudi.
»To su incidenti za koje smo mi imali podatke iz više neovisnih izvora. Postoji indicija da je tih ubojstava bilo više, ali mi nismo uspjeli doći ili do svjedoka, ili u slučajevima kada su ti zločini procesuirani, do presuda. Od 11 incidenata u njih pet nisu otkriveni počinitelji, a za ostalih šest napisano je u dosijeu, na temelju procesa koji su se vodili. Tijekom prošle godine podnijeta je jedna kaznena prijava i to prvo za nestanak, a onda i za ubojstvo članova obitelji Matijević iz Kukujevaca. Posmrtni ostaci tri člana te obitelji su otkriveni u Mohovu kod Iloka. Tu kaznenu prijavu smo podnijeli za zločin protiv čovječnosti Tužiteljstvu za ratne zločine. Međutim, mjesec dana poslije podnošenja kaznene prijave, Tužiteljstvo nas je obavijestilo da je tu kaznenu prijavu odbacilo i da oni ne mogu procesuirati zločin protiv čovječnosti. Stav Fonda za humanitarno pravo jest da ubojstvo Hrvata predstavlja zločin protiv čovječnosti zato što je proveden na određenom dijelu teritorija, sustavno i veoma rasprostranjeno«, kazala je Žunić.

Negiranje i nesprječavanje zločina
 
Autorica Dosijea Jovana Kolarić govorila je o samim zločinima koji su počinjeni nad Hrvatima, kao i o dokazima koji ukazuju da je vlast u Srbiji tada znala da se zločini događaju. 
»Pritisak nad hrvatskim stanovništvom nije postojao samo 1992. godine i nakon govora Vojislava Šešelja nego je on trajao od 1991. do 1995. godine, a dokazi ukazuju da nije samo SRS sudjelovala u nasiljima, već i država Srbija kroz sudjelovanje jedinica MUP-a ili vojske svojim negiranjem i nesprječavanjem zločina. U dosijeu su predstavljeni dokazi o događajima u vojvođanskim općinama: Rumi, Šidu, Inđiji, Staroj Pazovi, Petrovaradinu i Apatinu, u kojima su pritisci nad Hrvatima bili najsnažniji. Oni su se suočavali s prijetnjama putem telefona, praćeni su, bacane su im bombe u dvorišta, postavljeni su im ultimatumi za iseljavanje, za zamjenu imovine sa Srbima iz Hrvatske pod prijetnjom da će u protivnom biti ubijeni«, kazala je Kolarić.
Ona je istaknula i da je razlika između 1995. godine i ostalih valova nasilja nad Hrvatima u tome što je MUP Srbije 1995. daleko brže i adekvatnije reagirao na sve prijetnje koje su upućene. 
»Reagirali su tako što su iseljavali prisilno useljene izbjeglice u kuće, u koje su potom vraćali Hrvate. Međutim, usprkos reakciji MUP-a, od svibnja do listopada 1995. godine, iz Srbije se iselilo još oko 5.000 Hrvata, a jedna osoba je iste godine ubijena u selu Kukujevci. Treća stvar na koju dokazi u ovom dosijeu ukazuju jest da se ova kampanja zastrašivanja i pritisaka odvijala u znanju i prešutnom odobravanju političkih i vojnih struktura Republike Srbije, izuzev reakcije saveznih tijela, na čelu s Milanom Panićem u kolovozu 1995. godine. Vlada Savezne Republike Jugoslavije smijenila je zamjenika ministra unutarnjih poslova Mihálya Kertésza zbog osobne odgovornosti u događajima u Hrtkovcima. Međutim, i u ovom slučaju kada je vlast reagirala, reagirala je sa zakašnjenjem nakon što je već veliki broj Hrvata otišao iz Vojvodine i nije se bavila odgovornošću glavnih političkih ideologa i inicijatora nasilja nad Hrvatima. Godinu dana nakon akcija iz 1992. godine, republičke i pokrajinske vlasti su potpuno odbacile navode o kršenjima ljudskih prava Hrvata u Vojvodini, a odgovornost za iseljavanje Hrvata iz Vojvodine prebačena je na same vojvođanske Hrvate i na tzv. vanjski faktor, odnosno na pokušaj destabilizacije zemlje. Stavovi vlasti bili su da su iseljavanja vojvođanskih Hrvata vršena dobrovoljno i legalno i da su po pravilu, kako su oni govorili, u korist građana hrvatske nacionalnosti. Tu su potpuno suglasni s tezom Vojislava Šešelja o tome kako su vojvođanski Hrvati mijenjali svoja seoska imanja za kuće na primorju i u gradovima u Hrvatskoj. Međutim, ta teza nije točna i Fond za humanitarno pravo ima 266 ugovora o razmjeni imovine, od čega je samo 16 ugovora za imovinu na primorju, dok se osam ugovora odnosi na Grad Zagreb. Većina Hrvata iz Vojvodine je svoju imovinu mijenjala za imovinu Srba iz seoskih sredina, za okolicu Slavonske Požege, Podravske Slatine i Virovitice.«

Bez odgovora

Prema njenim riječima, prilikom istraživanja Fond za humanitarno pravo je uputio više zahtjeva za pristup informacijama od javnog značaja policijskim upravama na teritoriju Vojvodine, tražeći informacije o pripadnicima MUP-a koji su bili akteri svih događanja na teritoriju Vojvodine od 1991. do 1995. godine. Međutim, kako kaže, MUP je odbio da im dostavi neke od tih dokumenata.
»Ono što nam je dostupno, to je jedan broj dokumenata Resora Državne bezbednosti, zahvaljujući radu Haškog tribunala. Na temelju tih dokumenata imamo uvid o saznanjima koje je Državna bezbednost imala o odvođenjima i ubojstvima vojvođanskih Hrvata, kao i o ulozi Državne bezbednosti u iseljavanju vojvođanskih Hrvata.«
U Dosijeu je opisano 11 incidenata na teritoriju Vojvodine, u kojima je stradalo i ubijeno 17 vojvođanskih Hrvata. Od tog broja troje se još uvijek nalazi na listi nestalih. U pet od ovih 11 incidenata, počinitelji nikada nisu pronađeni niti kažnjeni.

Potresna ispovijest
 
Svoju potresnu ispovijest prvi puta pred javnošću u Srbiji ispričala je tom prilikom Vesna Abjanović, mještanka šidskog sela Morović, kćer i bratanica Mate i Ivice Abjanovića, koji su iz svoje obiteljske kuće u Moroviću odvedeni u listopadu 1991. godine. Od tada im se gubi svaki trag.
»U predvečerje 21. listopada 1991. godine pred našu obiteljsku kuću došle su četiri naoružane uniformirane osobe. Sjećam se, bila sam u kuhinji, učila sam zemljopis. Tada sam imala 11 godina. Upitali su me je li to kuća Mate Abjanovića i je li otac doma? Ubrzo su moji ukućani, otac, brat, majka, baka i stric došli na terasu. Stric ih je upitao zbog čega su došli, a oni su odgovorili da su došli po oca da ga vode na saslušanje u SUP u Šidu. Pitao ih je imaju li nalog za odvođenje oca na saslušanje, na što oni nisu konkretno odgovarali, osim da ga nemaju sa sobom. Jedan od naoružanih muškaraca rekao je da s ocem može poći netko od članova obitelji, kako bi ga nakon saslušanja vratio kući. Tu se ponudio moj stric. Otac je izrazio verbalno negodovanje kako mu nije jasno zbog čega ga privode na saslušanje, jer ništa nije kriv. Jedan od naoružanih muškaraca rekao je drugome da ocu stavi lisičine, na što mu je drugi odgovorio da nema lisičine nego samo žicu. Tada nam je postalo sve sumnjivo. Naoružani, uniformirani, identično odjeveni, a nisu imali prave lisičine. Moja baka je kazala ocu i stricu da idu, jer je povjerovala riječima da će se vratiti kući. Sjeli su u automobil i otišli u pravcu Šida«, prisjeća se.
Vesna i članovi njezine obitelji toga dana posljednji puta su vidjeli Matu i Ivicu Abjanovića. Dvije godine bezuspješno su ih tražili po sabirnim centrima u okolici Šida, kaznionama u Beogradu, Srijemskoj Mitrovici, Stajićevu… Nigdje ih nisu pronašli i nikada, kako kaže, nisu dobili službene informacije od strane državnih vlasti o njihovom nestanku.
»Republika Srbija nikada nije objasnila kako su dvojica njezinih državljana protuzakonito odvedena iz obiteljske kuće i nestala u vrijeme kada u Srbiji nije bilo rata. Činjenica jest da je otac bio politički angažiran, kao i moj stric. Činjenica je da su uniformirane osobe iz sela odvele samo oca i strica, a postoje i svjedoci koji su ih te večeri vidjeli u policijskoj postaji u Šidu. Također je činjenica da su nakon njihovog odvođenja Hrvati velikim dijelom iselili iz Vojvodine«, kazala je Vesna Abjanović, ističući da je ubrzo i njena obitelj, kao i većina vojvođanskih Hrvata, zamijenila svoju imovinu za imovinu u Hrvatskoj u okolici Osijeka.
»Moja baka Marija Abjanović je umrla od tuge u Osijeku i nije saznala sudbinu svojih sinova. Moja majka Gordana se nakon tragedije koja nas je zadesila mučila s mojim bratom i sa mnom. Odvođenje oca je ostavilo teškog traga na mog brata koji se razbolio. A ja dok god živim neću odustati od traganja za mojim ocem i stricem«, poručila je Vesna Abjanović.
Fond za humanitarno pravo najavio je da će već u petak (1. veljače), podneti kaznenu prijavu zbog stradanja Mate i Ivice Abjanovića iz Morovića, koji su prema njihovim riječima, bili žrtve kampanje protiv vojvođanskih Hrvata u razdoblju od 1991. do 1995. godine.

Suočavanje s prošlošću

Predstavljanju Dosijea prisustvovali su i veleposlanik Republike Hrvatske u Beogradu Gordan Bakota, župnik Marko Kljajić, autor knjige Kako je umirao moj narod, jedne od značajnih izvora u Dosijeu. Iz Zajednice protjeranih Hrvata Bačke, Banata i Srijema prisustvovala je Ivana Andrić Penava i zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srbije i predsjednik DSHV-a Tomislav Žigmanov. On je tom prilikom čestitao FHP-u i Vojvođanskom građanskom centru na hrabrosti u suočavanju s bolnom temom koja je prešućivana.
»Najprije treba priznati da je zločina nad Hrvatima bilo i da je bilo zločina nad lojalnim građanima Srbije koji nisu nijednom svojom gestom iskazali svoju neposlušnost. Nakon toga treba vidjeti tko je sve bio odgovoran za zločine koji nisu bili mali, ni kada je u pitanju opseg ni kada su u pitanju vrste. I na koncu, proces suočavanja s prošlošću trebaju pratiti stalna podsjećanja da su vojvođanski Hrvati bez ikakvih krivica i bez ikakvih povoda, bili nevine žrtve«, kazao je Žigmanov. 
Na pitanje novinara kako komentira činjenicu što se zločinima nad Hrvatima u Vojvodini bavi nevladina organizacija a ne država, on je kazao.
»To govori o stanju suočavanja s prošlošću u Srbiji. Čitav ovaj proces bi trebale voditi državne instititucije koje bi ih trebale i realizirati. Na prvom mjestu utvrđivanje odgovornosti, utvrđivanje krivice i eventualno kažnjavanje. Nažalost, to nije tako. Mi smo zadovoljni što je to uradio Fond za humanitarno pravo. To je jedna od najrespektabilnijih institucija kada je pitanju istraživanje zločina na prostorima bivše Jugoslavije i mislim da je ovaj posao više nego dobro urađen«, zaključio je Žigmanov.
S. D.

Najava događaja

16.02.2019 - Šokačko veče u Vajskoj

U organizaciji mjesnog HKU Antun Sorgg, u Vajskoj će u subotu, 16. veljače, biti održano Šokačko veče. Pokladna zabava tamošnjih Hrvata bit će održana u restoranu Bački dvor na jezeru Provala, s početkom u 19 sati. Goste očekuje bogata večera (predjelo, juha, odresci, prilozi, desert u ponoć lovačka kobasica) kao i bogata tombola. Za dobru zabavu bit će zadužen tamburaški sastav Dike iz Vinkovaca s gostima. Cijena ulaznice je 2.000 dinara.

23.02.2019 - Prelo u Đurđinu

HKPD Đurđin organizira Prelo na salašu koje će biti održano 23. veljače s početkom u 19 sati u župnoj dvorani u Đurđinu, na adresi Salaši 325. Cijena karte je 1.300 dinara, a u nju je uračunata večera (krumpirača i fanki), neograničeno piće, tombola za sve goste te zabavni program u režiji foklorne i literarno-dramske sekcije Društva. Za glazbu će biti zadužen ansambl San iz Subotice.

23.02.2019 - Bunjevačko prelo u Zagrebu

Bunjevačko prelo u Zagrebu bit će održano u subotu, 23. veljače, u restoranu Brezinka (Stubička 216A, Jablanovec). Cilj organizatora je okupiti bačke bunjevačke Hrvate i sve njihove prijatelje kako bi i u svojoj novoj sredini očuvali ovaj svoj običaj i vidjeli se bar jednom u godini. Cijena karte za odrasle je 170 kn, a uključuje hranu i neograničeno piće. Za djecu do 5 godina karta je gratis, a djeca od 6 do 12 godina plaćaju 75 kuna. Sviraju tamburaši Banda odabrana. Tombola će biti 10 kuna.

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay