Arhiv tekstova

Preporoditelj prije preporoditelja

Ove godine u lipnju navršava se 230 godina od rođenja, a ovih dana, točnije 12. veljače, 150 godina od smrti somborskog činovnika Ivana Nepomuka Ambrozovića (1789. – 1869.), koji je svoje ugledno mjesto na stranicama povijesti vojvođanskih Hrvata zavrijedio time što je u vrijeme afirmacije narodnih jezika sastavio zbirku narodnih poslovica Proričja i narečenja (1808.) te bio autorom književnih djela na svojem materinskom, hrvatskom jeziku: Žalostica žalostna (1850.) i Radost (1851.).
Blagorodna Bačka pružila je dom mnogim plemenitim obiteljima. Među njima su i slavonski Ambrozovići, koji su se naselili u Sombor. Zauzvrat, dali su Bačkoj i Somboru više znamenitih službenika, ali i kulturnih stvaratelja. Među njima se ističe upravo Ivan Ambrozović Nepomuk, koji je na temelju svojih postignuća ušao u Hrvatski biografski leksikon I. (Zagreb, 1983.) i knjigu Znameniti Somborci (Sombor, 1989.) Stevana Vasiljevića. Do sada je njegovu najiscrpniju biografiju dao župnik katedralne župe sv. Terezije Avilske Stjepan Beretić (Hrvatski biografski leksikon I., Subotica, 2008.). 

Erudit klasične naobrazbe

Kronološki gledano, Ambrozović pripada – kao i Matija Pavao Sučić (1767. – 1834) – predpreporoditeljskom ili predantunovićevskom razdoblju povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata, koje odlikuje slabija politička i kulturna kohezija među vojvođanskim Hrvatima, a s tim u vezi i skromniji rezultati na kulturnom polju. 
Erudit klasičnog obrazovanja, ostavio je iza sebe nekoliko djela od kojih su neka ostala u rukopisu: zbirku poslovica Proričja i narečenja (1808.), Lirske pjesme (bez datuma nastanka), Žalostica žalostna (1850.) i prigodnicu Radost (1851.) ispjevanu prigodom naimenovanja somborskog župnika i bilježnika gornjobačkog okruga Ernesta Kellea za prepozita od Oronta, koju je kritički prvi analizirao Matija Evetović u svojoj Kulturnoj povijesti bunjevačkih i šokačkih Hrvata (1940.). 
Osim zapaženih djela, ostavio je iza sebe potomstvo koje ga je bilo dostojno – sina Belu (1835. – 1905.) i unuka Dezidera (1864. –1919.), čije biografije su sastavili Stjepan Beretić, odnosno Slaven Bačić i Antonija Čota.
Proričja i narečenja (1808.)

Po podrijetlu Slavonac, po rođenju Somborac, po obrazovanju klasičar, a po opredjeljenju rodoljub. U rodnom mjestu je završio Latinsku školu, a u Pečuhu gimnaziju. U Kalači je završio filozofiju, a u Pešti pravo. Kao i mnogi ondašnji hrvatski, mađarski i srpski studenti s prijelaza iz 18. u 19. stoljeće, na visokim studijama na prestižnom peštanskom sveučilištu došao je u dodir sa suvremenim kulturnim strujanjima. Naime, narodni jezik i usmeno narodno stvaralaštvo su poslije više stoljeća pretpostavljenosti klasičnim (antičkim) vrijednostima postali predmetom pasionirane pažnje intelektualaca, koji su prepoznali njihovu vrijednost. Pod utjecajem ovih strujanja mladi je Ambrozović, sa svojih 19 godina, po uzoru na drugo izdanje zbirki poslovica srpskog književnika i predstavnika realizma Jovana Muškatirovića (1743. – 1809.) – Pričte iliti po prostomu Poslovice temže Sentencije iliti Rječenija (1807.) – priredio zbirku narodnih poslovica, koja ima 189 strana i donosi niz narodnih poslovica (srpskih, latinskih, njemačkih, hrvatskih itd.). Kako se iz predgovora vidi, posvetio ju je svojemu ocu, somborskom senatoru Franji Ambrozoviću, a namijenio svojim sunarodnjacima u Bačkoj: »I ako budem s ovim mojim malim trudom iliričkom narodu štogod povoljno i polezno učinio, to će moja plaća jedina, radost golema, i utišenje sladosno biti. Budi zdrava mladoste domorodska! Pomnjivo štij, i rasti na radost otadžbine tvoje.« 

Žalostica žalostna (1850.)

Pod dojmom revolucije 1848./49. i strahota kroz koje je prošao Sombor prilikom ulaska neregularnih srpskih postrojbi (početkom 1849.) Ambrozović je napisao pjesmu u desetercu, čiji pun naslov glasi Žalostica žalostna Ivana Nepomuka Ambrozovića, u zomborskoj kraljevskoj varoši penzioniratoga senatora, bižajućeg od kuće pak do Kalacse, kad su raci-serbianci u medjuboju madžarskom 1848-49. progonili katholike, po njemu istom ispivana u Zomboru godine 1850. Ovo djelo, koje ima 148 stranica, ostalo je, nažalost, u rukopisu, čija se sudbina ne zna. Evetović je naveo 1940. da se nalazi u knjižnici Historijskog društva u Somboru. Beretić prenosi da se nalazi u Gradskoj knjižnici u Somboru. 
Pjesma je poznata samo iz izvadaka koje donose Evetović i Sekulić. Njena glavna poruka je da rat ne donosi ništa dobro. To se najbolje opaža iz sljedećih stihova: »Kad god ratno dogodi se vrime, / Gdi se ljudstvo zavađa i tuče, / Paklena se otvaraju vrata, / Kano kiša kud padaju duše.« Osim toga, Ambrozović u ovom djelu daje do znanja da je Bunjevac podrugljivo ime koje su Srbi dali Dalmatincima: »Bunjevačkog nema poroda...«

Radost (1851.)

Za razliku od prethodne, pjesma Radost (1851.) manje je natopljena razočaranjem, a više snagom da se pretrpljene strahote prevladaju u korist napretka. To se lijepo vidi iz sljedećih stihova: »Strpljivi mi budmo braćo svakog doba / Pak i pravdi svakoj budmo mi podoba, / Ne tražeći nikad obilnu slobodu, / Prid očima dovik držajući pravdu / Caru dati Carevo mi da želimo, / Narodu i porodu ravno dilimo / Mi smo bili kano braća uvik ravni, / Budmo dovik sad već međ namaka skladni, / Ne dirajmo odsad ni Bunosa našeg, / Ne dirajmo ali ni Srbosa vašeg, / Ili bio Rac on, ili pako Nimac, / Madžar, ili pravi Tot il Srbijanac, / Da sklonimo vire i nevire gadne / Jerbo su te škodit jedna drugoj gladne / Rastirajmo zmije mi sve izležene, / Koje bile jesu dosad obložderne, / Ne glasajmo kletve od sad ovakve, / Nesrodnike grom sad ubio takve.«
U ovoj je pjesmi Ambrozović ujedno odao priznanje svojim učiteljima latinskog: »Ne mogu ovom prilikom nezafalno prićutati moja u Zomboru dva u prvim latinskim osobničkim učionicima slavnočesna učitelja. To su bili pokojni (kako spivah) Imra Kelle kad sam bio minimista i principista, drugi pak kad sam bio gramatista bijaše gospodin prečesni Basil Kovačić Srbin, onda đakon, a sad prota. Ova dva pravodušna i privridna muža, tako su učenike svoje u blaženim i do skončanja meni primilim latinskim jeziku utemeljili, da ja među mojima sadružnicih po svi razborišta najbolji, i kano sam jedini latin sam se jednoglasno nazvo, kad sam u Kalaču na sintaksis prišo. Fala im! Ovo posle dugog vika do groba, a onom priko groba poznanstvo svitlosti: mogućstva, mudrine i milostivnosti.« 

Neizražen i neistražen

Pojava Ivana Nepomuka Ambrozovića na kulturnoj sceni Sombora i Pešte možda jest usamljena, ali sadrži većinu atributa tadašnje suvremenosti. Prije svega, ona pada u vrijeme kada su i intelektualci drugih nacija pod utjecajem općih kulturnih kretanja u Europi (braća Grimm, Dositej Obradović, Vuk Karadžić itd.) prepoznali vrijednost narodne (tradicijske) kulture i pokazali veći interes za nju. Naime, budući klasično obrazovan, Ambrozović je kao malo tko mogao proučavati filozofska i jezikoslovna djela hrvatskih franjevaca iz Budima (Stjepana Vilova i Emerika Pavića). Nažalost, niz nesretnih okolnosti je pridonio tomu da ostane neizražen i neistražen. Ambrozović je, istina, sebe smatrao pripadnikom »ilirske nacije«, pod kojom se sintagmom podrazumijevao čitav niz hrvatskih subetničkih skupina (Bunjevci, Šokci itd.), ali ne i preporoditeljskog Ilirskog pokreta Ljudevita Gaja. Naime, mađarski politički sustav je sprječavao s ove strane Dunava razvoj svake kulture koja nije bila državna, tj. mađarska. Ponajviše je sprječavao kulturni razvoj bunjevačko-šokačkih Hrvata. U tom se smislu može objasniti zašto nasljednici I. N. Ambrozovića nisu nastavili njegovu preporodnu misiju nego su doprinosili mainstreamu, odnosno mađarskoj kulturi. Međutim, ni u vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije, Ambrozoviću nije ukazana dužna pažnja. Njegovi su rukopisi dospjeli u posjed Historijskog društva Sombora i nisu objavljivani, jer se nisu uklapali u koncept jugoslavenskog integralizma.
Vladimir Nimčević